Izložba “Victima” autora Davora Paponje otvorena je u četvrtak naveče u galeriji “Dogma” u Banjaluci. Riječ je prvom video radu Paponje u kojem se umjetnik suočava sa pitanjem žrtve, kako kolektivne, tako i lične. Rad koji svakog posmatrača tjera na propitivanje o samom pojmu žrtve i načinima suočavanja sa viktimizacijom.
Na otvaranju izložbe posjetioci su tiho gledali desetominutni video rad i u njihovim očima se vidjela zapitanost koju je umjetnik tražio od njih.
Otvaranje izložbe
Amalija Stojsavljević, kustosica izložbe u tekstu koji prati izložbu napisala je: “video rad Victima vizuelizuje umetnika/subjek kao žrtvu u prekinutoj, nemogućnoj realnosti, gde je ekonomija funkcionisanja žrtve, iako kontradiktorna u suštini, žrtva nizašta, bezrazložno žrtvovanje. Žrtvovanje se intrepretira kao neophodan put kroz patnju ili smrt u dostizanju istine s one strane ortodoksno i ortopraksijski normiranog. Davanjem sebe kao potencijalnog medija u komunikaciji između profanog i sakralnog, ekonomskim modelom davanja očekuje se povratna reakcija ili se očekuje potvrda propadanja subjekta, koje umetnik još jednom iz samog sebe svedoči za žrtvu. Trauma ostaje stalno obeležje subjekta iz koje nema izlaza. Ovaj ekonomski aspekt u okviru religijskog žrtvovanja može biti prenesen i u sferu političkog čime se žrtvovanjem za neko bolje stanje sanja utopijski san izlaska iz traume i traumtski odlaže sadašnjost u korist budućnosti, dok subjekti refleksije trpe”.
Umjetnik Davor Paponja rođen je u Banjaluci, 1985. godine. Završio Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju, odsjek slikarstvo 2009. godine. Kao najznačajniju kolektivnu izložbu na kojoj je izlagao izdvaja izložbu “Hallo Bing kako brat” u Sarajevu 2005. godine.
Imao je samostalnu izložbu “Habitat” u Banjaluci i Sarajevu. Jedan od osnivača Udruženja Anonimnih Artista UAA! iz Banjaluke,i član selekcionog žirija na internacionalnim izložbama minijatura Minimum Maximum 2009, 2010, 2012.
Izložba se može pogledati do 31. maja
Sa Paponjom smo za portal BUKA kratko razgovarali o njegovom radu i uopšte o temi žrtve.
Davore, ko je Victima?
Imali smo na neki način dvije victime, kolektivnu i ličnu. Kolektivna polazi od bh društva kao konfliktnog društva koje se nikad stvarno nije suočilo sa onim što se desilo, društva koje temelji svoje nacionalne identitete na žrtvama, društva koje slavi žrtve i potencira ih, a opet iste te porodice žrtava nikada nisu bile više omalovažavane i ponižavane. Kod nas je pitanje žrtve dogmatizovano i uvijek je uslovljeno političkom klimom. Ako nam žrtve iz određenog istorijskog perioda sada trebaju onda ćemo te iste žrtve eksploatisati i njihovo stradanje usmjeravati u smijeru koji nam je sada potreban. To se kod nas posebno vidi kroz film kao umjetnost. Umjetnik mora da ima moralnu odgovornost do koje mjere može iskoristiti žrtvu i na koji način sačuvati dostojanstvo iste.
Lični aspekt se direkto oslanja na hrišćansko nasleđe i način na koji smo odgojeni. Rađamo se grešni, uče nas da patnja i odricanje dovode do prosvjetljenja te da je poželjno i časno žrtvovati se za porodicu, narod, ideologiju….Tu sam na neki način sam sebe suočio sa ovim pitanjima, ali i publiku. Vrlo je važan sam čin izlaganja ovakvog rada, jer bez fizički prisutne publike on nema istu težinu. Čin žrtvovanja kroz vijekove uvijek zahtijeva određen spektakl da bi obred bio potpun i da se žrtvovanjem nesto traži nazad. Ja se nadam da je publika tu noć to nešto i dobila.
Jesmo li mi svi žrtve u društvu u kojem živimo?
Mi smo definitivno društvo koje voli da je viktimizirano, na neki način jadno i potlačeno. Ili je prošlo previse vremena, pa smo to usvojili kao model ponašanja ili je naša priroda prosto takva. Ni sam nisam siguran.
Otvaranje izložbe
Kroz rad se provlači simbol hrišćanstva (krst). Kakav je odnos tebe, kao umjetnika, prema religiji i žrtvovanju koja ona od svakog vjernika zahtijeva?
Može se reći da se na određenom nivou rad i bavi pitanjima raspeća i hrišćanskog poimanja svijeta. Koliko god ja izbjegavao moj lični odnos prema religiji on je ovdje prisutan, ali nije dominantan da bi bio isključivo za ili protiv religije. Vjera je nešto što se mora njegovati van kolektivnog, nesto samo nama jasno. U radu se otvara i pitanje smrti, života nakon smrti što je i univerzalno pitanje, možda je bolje reći univerzalan strah koji ne pita jeste li vijernik ili ne.
Šta moramo žrtvovati da bismo živjeli bolje?
Da bi se ovdje bolje živjelo treba se žrtvovati kompletna politička struktura u BiH, svi nivoi vlasti i sistem koji opstaje samo kao korumpiran i otvoreno fašističi. Da bi ovdje populacija od 3,5 miliona živjela dobro mislim da je to jako mala žrtva.
Moram da te pitam. otkud ti u video vodama? Ovo je tvoj prvi video rad?
Ovo je moj prvi video rad, ali istakao bih i audio kao jako važan dio rada. Audio kao medij je kod nas potpuno neistražen i zanemaren. Lokacija snimanja videa je bila na starom katoličkom groblju u trapistima, a audio sam snimao na planini manjaci i on zaista čini video ubjedljivijim i jačim.
Davor Paponja
Kakvi su ti planovi sa ovim radom? Do kad ga Banjalučani mogu vidjeti u galeriji Dogma?
Video je u galeriji Gogma do 31. maja, a moći će se pogledati i za noć muzeja, tako da se nadam da će ljudi i tu noć biti aktivni i da će posjetiti izložbu.
Vezan tekst:
Neodustajanje u borbi sa zidovima