Zosterovci poručuju pred OK Fest: Kada nas ne bude, naša muzika će biti dnevnik naših života

Popularni Mostarci iz grupe Zoster i ove godine će nastupiti na OK Festu, a frontmen benda Mario Knezović jako je srećan zbog toga, te šaljivo zaključuje da su on i njegova ekipa postali kućni bend OK festivala. Bend će dobiti priliku da pred velikim auditorijumom predstavi svoj najnoviji album Najgori, ali i da nas podsjeti na stare hitove poput: Ko je jamio jamio, Banana stejt, Imači kada, Vrijeme će doći, Volio sam te, Gavrilo i mnoge druge. O nastupima, albumima, karijeri i zanimljivostima iz života novinar Buka magazina razgovarao je sa Mariom Knezovićem, frontmenom i autorom pjesama najboljeg hercegovačkog alter-pop-rock benda Zoster.

Vi ste već domaćini na OK Festu. Šta vas vuče da svirate na Tjentištu?

Mario: Vuče nas organizator. Izgleda da smo postali kućni bend Ok festivala i to nam je drago. Svirati u takvom ambijentu i pred takvom publikom je ono što smo sanjali. Ostvarili smo neku kemiju s OK Festom i sa publikom i nadam se da će to potrajati i da ćemo i dalje moći ponuditi najbolje od sebe, tako da nas zovu opet sljedećih godina.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Ovo je deseti, jubilarni Ok Fest. Da li ste nešto posebno pripremili za publiku, neki performans ala Ramštajn i paranje neba varnicama, ili interesantna scenska kostimografija ala Let 3?

Mario: (Smijeh). Nažalost, ili možda i na radost, nismo. Dolazimo samo obični mi. Jednom možda i zavarničimo i ukostimiramo se, ali to će onda biti s nekim dobrim umjetničkim razlogom, a svakako ne jedino zbog toga “što se to tako radi”.

Reklo bi se da ste uspjeli da postignete zavidan uspjeh na polju muzike. Isplati li se biti popularan u Hercegovini i Bosni?

Mario: Zavisi šta smatrate pod “plaću”. Nama je plaća najviša što radimo ono što volimo i što imamo vremena za to. Popularnost je posljedica onog što radimo i želimo da to ostane isključivo tako. Biti popularan bez razloga u BiH ili bilo gdje drugo smatram paklom (smijeh).

Mostar je specifičan grad po nekoj svojoj sprdnji i zezanciji, barem se tako čini. Zezaju li se ikada na račun vas iz Zostera, tipa “‘Ta će oni?” i slično?

Mario: (Smijeh). Inače ste u pravu, ali mi nismo tako doživljeni u Mostaru, prije svega zato što nam uopće nije stalo do nekog statusa u rodnom gradu. Naravno da nam godi kad su sugrađani ponosni na nas i na ono što radimo, ali nema tu nekog umišljanja. Mi smo normalni dečki.

U jednoj svojoj pjesmi sa zadnjeg albuma pjevaš: “Ja sam najgori od najboljih”. Možemo li taj stih primijeniti i kao foršpil našeg čovjeka iz BiH i okolnih republika? Ili smo mi kolektivno, zapravo, najgori od najgorih?

Mario: Pa sve se može primijeniti, ali to nikad nije baš samo tako. Mislim da smo svi mi zapravo najgori po sebe. Ne znamo srediti prostor u kom živimo i stvoriti uvjete da se ljudi realiziraju u najvišem mogućem kapacitetu. Da se ukažu oni najbolji među nama i da budu put i svjetlo.

Da kažemo par riječi i o vašem najnovijem albumu. Može li se reći da ste se malo modernizovali i postali elektro bend? Zašto ste otišli u tom pravcu? Da li su vam gitarski albumi malo dosadili?

Mario: Prethodne albume sam pisao većinom uz gitaru. Posljednji sam pisao uz sintisajzere i ritam mašine. Došao sam do nekih sintisajzera nekim čudnim spletom okolnosti. Kasnije sam shvatio da su mi poslani i da je sve onako kako je trebalo biti. Dakle, organskim putem i traganjem smo došli do ovoga gdje smo danas. Uzbudljivo je što i dalje tragamo i ne znamo gdje će nas to odvesti.

Album je, može se reći, poprilično “mračan”, a čini se da si ti poprilično nasmiješen čovjek, barem na sceni. Koja je tvoja strana zapravo najiskrenija, da li ta “mračna” ili “vedra”?

Mario: Pa, obje su iskrene. Kao što je iskrena noć, tako je i dan. Svi imamo svoju i mračnu i svijetlu stranu. “Najgori” se bavi i pjeva baš o toj borbi u nama. Dakle, i kad sam mračan i kad sam vedar, ja to jesam. Važno je samo da se redovno mijenjaju ciklusi, da ne bi ostao zauvijek ili mračan ili vedar. To bi me smorilo.

U svojim tekstovima pjevaš o revolucionarima, pogrešnim procjenama, muškoženskim odnosima, teškim i manje teškim temama. Da li ti je neki album ili pjesma iz tvog opusa najviše prirastao k srcu?

Mario: Mislim da taj album još nisam napisao i strah me ako ga ikad napišem da neću moći ići dalje. Tako da ništa ne uzimam previše srcu, pa ni svoje pjesme ni albume. Zasad.

U jednom intervjuu si kazao da je tvoj muzički cilj snimiti deset albuma i da se nakon toga nećeš baviti diskografijom, ali da ćete i dalje svirati. Do sada imate objavljenih pet studijskih albuma. Misliš li da ćete sa tih preostalih pet budućih albuma reći baš sve što imate?

Mario: Mislim da hoće, jer sam izračunao da bi to trebao završiti do svoje šezdesete godine. Tada ćemo vjerojatno reciklirati neke stvari. I one će imati drugačiji kontekst tada, što će ih učiniti ponovno rođenim pjesmama. Broj deset je moj isforsirani OKP, jer sam rođen 10.10. i nekako držim da je to znak koliko albuma Zoster treba snimiti. Ako budem imao potrebu sigurno ću snimiti i više od toga, ali pod drugim imenom. Zoster ide do broja deset i to je to.

Čini se da većinu svojih pjesama upućuješ narodu, običnom čovjeku, glasaču i potrošaču. Koliko ih je čulo tvoju poruku?

Mario: Nisam nikada upućivao svoje pjesme narodu, običnom čovjeku i ostalima koje si pobrojao. Uvijek sam pjesme pisao za ljude. To je pjesma koja putovanje kreće iz samoće i mraka i s ljudima koji je dožive počinje dobijati boje i smisao. Ne znam koliko ljudi je čulo, ne bih rekao poruku, nego pjesmu i nas izražaj, ali mi smo jako zadovoljni i načinom kako nas pubilka prima i njihovim doživljajem onog što radimo.

Može li frontmen jednog benda da promijeni svijet?

Mario: Možda može, a možda ne može. Ja sam frontmen jednog benda i uopće nemam ni želju ni namjeru mijenjati svijet. Ja ga prihvaćam onakvog kakav jeste i jedino mogu mijenjati sebe.

Šta je, zapravo, tvoj cilj zbog kojeg stvaraš muziku i obraćaš se publici? Ima li tu ičega mesijanskoga?

Mario: Možda ima, ali nije na svjesnom nivou. Jer da jeste, zabrinuo bih se za sebe. Ja samo postojim sa znanjem da jednom više neću postojati i onda to što stvaram, stvaram bez fige u džepu. I svega tu ima, kao i u životu. I zezanja, i tuge, i bola, i bijesa, i ironije, i iskrenih ispovijesti. Tako da, kad nas jednom ne bude, naša muzika će biti neki dnevnik naših života. I nek bude.

Od muzike si zasigurno dosta dobio. Ali ima li nešto što su izgubio?

Mario: Nisam nikad ništa zbog muzike izgubio. Zbog svoje gluposti i nemara sam izgubio, ako sam šta izgubio. Od muzike sam samo dobio najljepše.

Žališ li za nekim stvarima koje su ti se desile u životu?

Mario: Ne žalim. Sve je onako kako je trebalo i treba biti.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije