«De Bosniërs komen», ili na našem jeziku «Bosanci dolaze» naziv je događaja koji se proteklog vikenda održao u glavnom holandskom gradu, Amsterdamu. Cilj festivala je bio da se izbrišu predrasude prema Bosancima kao zaostalim ljudima, što je proteklih mjeseci u nekoliko navrata izjavljivao Geert Wilders, lider holandske Slobodarske partije, povodom ukidanja viza našoj zemlji. «Igralište za kulturnu progresivnost De Balie» je bio premalen prostor da ovaj festival posjete svi koji su željeli biti dio njega. Pored naše dijaspore, koja je posjećivala festival, ali i bila sastavni dio organizacije, mnogi Holanđani su uživali u našim filmovima, muzici, diskusijama, itd. De Balie je prostor u kojem se često održavaju ovakve manifestacije. Posjeduju kino dvoranu, teatarsku i koncertnu salu i časopis u kojem objavljuju sve informacije i izvještaje sa događaja. Nažalost, naša ambasada nije bila promotor festivala «Bosanci dolaze», nego su BiH promovisale holandske nevladine organizacije.
Tokom subotnje večeri, nastup je zabilježio mostarski bend «Zoster». Za Buku je intervju dao Mario Knezović, frontmen i pjevač ovog sjajnog benda.
Budući da ste vi politički angažovan bend, koliko vas privlače događaji kao što je ovaj u Amsterdamu i da li često posjećujete slične festivale?
Prije bih rekao da smo politički osviješten bend. Uvijek pokušavamo svirati tamo gdje nikad nismo, prvi put sviramo u Amsterdamu. U ovom periodu nismo uopšte svirali, jer pripremamo novi album, tako da ni u BiH, ni u regionu nismo imali nastupe. Do daljnjeg idemo tamo gdje nismo nikad bili, dok ne izdamo novi album. A s novim albumom ćemo krenuti na novu turneju po BiH i Balkanu. Uvijek nam je divno iskustvo doći na nova mjesta, biti tu i družiti se, a i svirati, naravno.
Jeste li imali kontakte s našim ljudima ili su vas Holanđani pozvali?
Naši ljudi su nas zvali, mislim ljudi iz Sarajeva koji žive ovdje.
Hoće li se uskoro uspostaviti vlast u BiH?
Pa neminovno je, iako ne znam šta je uskoro. Vjerovatno će biti neka kombinacija između matematičke i normalne koalicije. To mora biti kompromis, jer smo složeno društvo. Ja se samo nadam da ćemo mi napredovati u jednom procesu, koji se zove kultura demokratije, ili politička kultura. Sve ovo što se i sada desi nije konačno. Nadam se da će izborna kampanja barem 2018. ili 2020. godine biti nekako politički kulturnija i da će biti na višoj razini nego što je to sada slučaj. Nadam se da će ljudi koji su živi i prisutni moći da odlučuju danas, tj. u periodu u kojem tada budemo živjeli.
Hoćemo li bježati iz naših usranih gradića?
Kako sam stariji, ja sam shvatio da sam i ja taj koji stalno odlazi i vraća se, ali takođe sve više osjećam da to i jeste naša baza. Mi kao ljudi, ali i kao bend, i kad odemo, nikad nećemo u stvarnosti otići iz naših gradova. Mi smo na kraju ipak, samo muzičari. Mi možemo biti samo detektori stvarnosti, tj. oni koji ukazuju na probleme i donose nekakav sud. Mi nismo ni obrazovani da donosimo neke odluke, možemo samo po savjesti reagovati, i po savjesti reći šta je okej, a šta nije, ali smo u konačnici na kraju samo muzičari.
Koliko kulturna scena u BiH može utjecati na društvo uopšte?
Pa može mnogo jer kultura je prva koja utječe da se ponovo spoje sve pokidane veze. Kultura nije natjecateljskog karaktera, ona je nešto u čemu svi uživaju. Zato je spojiva, zato pruža mogućnosti gdje svi mogu pobijediti, ako se radi o nečem dobrom. Nema takmičara, a to dalje omogućava i da se kroz politiku poveća nivo komunikacije, a to je najvažnije. Kulturom se komunicira i sa ostatkom svijeta. Ovo su upravo neki momenti u kojima se uspostavlja politička komunikacija i kultura.
Pošto naše društvo nema tradiciju demokratije, misliš li da bi neki drugi sistem bio bolji za nas?
Pa demokratija je jedini moguć sistem kod nas. Mi ne možemo sebi priuštiti da budemo Kuba. Suludo je tome i težiti, jer mi nemamo snagu ni iznutra, ni izvana da to radimo. Unutar toga mi moramo pronaći ono što je najbolje, a u tome treba biti pametan. Ljudi koji misle da mi politički možemo biti veliki igrač, u velikoj su zabludi. Mi smo u svjetskim okvirima veoma mali, toliko mali da ne možemo ni zamisliti. Apsolutno je nebitno šta ijedan naš političar misli o bilo kojem svjetskom problemu. A ponavljam, ono što nam je potrebna je kultura. Kad budemo politički, a i svakako kulturniji, stvari će krenuti nabolje.
Ovdje se pričalo i o jugonostalgiji na jednom panelu, gdje su gostovali Sanjin Pejković, Damir Imamović, Damir Arsenijević i Nino Žalica. Želiš li reći da nema baš previše koristi od težnje da se vratimo u nekadašnji sistem ili nešto nalik tome?
Pa nema koristi, naravno. Sve je to lijepo, ali tome smo mi i posvetili pjesmu «To je bilo davno». Mi trebamo da se lišimo tog perioda. Neki klinac koji se sada rodi, on ne mora nositi teret tog nekog, ili ovog doba. Zbog toga ne treba da nas bude briga šta je bilo davno, nego šta je sada. Kao što mi nemamo nikakve veze sa 1945. godinom, tako dolaze i klinci koji nemaju veze s ovim, pa im ne moramo prosipati pamet šta je bilo davno, nego šta je sad.
Otkud ti na filmu?
U neku ruku je slučajno, a u neku, ako uzmemo u obzir više sile, nije ništa slučajno.
Hoćemo li te vidjeti opet u nekoj ulozi?
Ja sam nekako za, ali vidjećemo hoće li se stvari tako poklopiti.
Lijepo se provedite u Amsterdamu u ostatku vašeg boravka. Nadam se da ćemo se uskoro ponovo negdje sresti i da ćemo ovako lijepo popričati. Hvala ti na izdvojenom vremenu i adekvatnim odgovorima.
Hvala i tebi. Amsterdam je grad slobode, kad mi jednog dana shvatimo da možemo funkcionisati, kao ovi ljudi ovdje, biće nam super u životu. Ovdje svako radi šta hoće, ali ne d'o ti Bog da na nekog udariš, nećeš se dobro provesti. To je prava demokratija.
Portal Buka je za svoje vjerne čitaoce obezbijedio i svjež video klip sa svirke iz Amsterdama. Pored Zostera, narednu noć je nastupio bend Mala Vita, a iz kulturnog dijela izdvajamo modnu reviju sa motivima stripa «Alan Ford» na temu identiteta, te predavanje o sevdahu Damira Imamovića. Organizatori su istakli da će festival postati redovan i da će već naredne godine biti širih razmjera.