Intuitivno smo pomislili da bi nas majka možda mogla čuti. Niko sa
sigurnošću ne zna šta se dešava dok umiremo, ali istraživanja nekih
neuronaučnika pokazuju da bi naša intuicija mogla biti u pravu, ispričao
je dr. Bryan E. Robinson, američki književnik, psihoterapeut i profesor
na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Charlotteu.
“U posljednjim satima prije očekivane prirodne smrti, mnogi
ljudi ulaze u periode nereagiranja kad više ne reagiraju na vanjsko
okruženje. Anegdotska izvjetaja iz iskustava bliskih smrti obično
uključuju priče o umirućoj osobi koja čuje neobične zvukove ili čuje
kako je proglašavaju mrtvom. U revolucionarnoj studiji iz juna 2020.
godine objavljenoj na Scientific Reports,
neuronaučnici su otkrili prve empirijske dokaze da neki ljudi mogu čuti
šta se događa oko njih tokom te faze negiranja, nekoliko sati prije
smrti”, pojasnio je.
Radi se o istraživanju neuronaučnika sa Univerziteta Britanske
Kolumbije koji su pomoću EEG indeksa mjerili električnu aktivnost u
mozgu pacijenata iz hospicija u bolnici St. John's kad su bili pri
svijesti i kad su prestali reagirati.
Također, u istraživanju su koristili i kontrolnu skupinu mladih,
zdravih sudionika. Pratili su reakcije mozga na tonove i otkrili da su
slušni sistemi umirućih pacijenata reagirali slično onima kod mladih,
zdravih ispitanika, i to samo nekoliko sati prije nego su preminuli.
Zaključili su da ‘mozak koji umire reagira na zvučne podražaje čak i
tokom nesvjesnog stanja te da je sluh posljednje osjetilo koje ulazi u
proces umiranja’.
Mnogi ljudi koji su imali iskustva blizu smrti opisuju to kao osjećaj
strahopoštovanja ili blaženstva, kao i to da su se nevoljko vratili u
svoja tijela.
Dr. Jill Bolte Taylor, američka naučnica koja se bavi istraživanjem
mozga, opisala je vlastito iskustvo nakon što je doživjela moždani udar u
svojoj knjizi ‘My Stroke Of Insight’. Kako prenose 24 sata,
kaže da je osjetila strahopoštovanje dok je umirala nakon što je došlo
do krvarenja u lijevoj polutki njezinog mozga, a to se širilo toliko
brzo da je nakon četiri sata bilo veličine šake.
“Ulazila sam i izlazila iz svijesti svojom desnom polovicom
mozga. Kad sam stigla u bolnicu, krvarenje je bilo približno veličine
šake u lijevoj polutki. Tokom jutra sam ušla u neku blaženu euforiju,
svijest moje desne strane mozga. A onda bih se vratila i bavila
detaljima o tome kako si pomoći”, ispričala je i dodala da je
tokom te borbe za život upadala naizmjence u nesvjesno i svjesno stanje
tokom kojeg je znala što se događa s njom i oko nje, ali osjećaja straha
nije bilo.
“Bila sam vrlo blagoslovljena. Nisam se nimalo bojala. Ležala
sam tamo u blaženoj euforiji u desnoj strani mozga. Ili sam bila u
lijevom mozgu, zaokupljena pokušajima shvaćanja što trebam učiniti da
upravljam vlastitim spašavanjem”, prisjetila se iskustva koji joj se urezao u pamćenje za cijeli život.
“Moždani udar me je promijenio sto posto. Udaljilo me od
vjerovanja da sam središte svijeta i da je važno samo ‘ja i moje’.
Cijeli taj krug, svijest o meni kao pojedincu, je nestao, a u nedostatku
fokusa na sebe prebacila sam se u svijest da sam dio čovječanstva.
Postala sam otvorenija, ekspanzivnija i fleksibilnija prema
mogućnostima, za razliku od ‘evo što želim, a ovo su koraci koje ću
poduzeti da bih dobila ono što želim’. Odmaknula sam se od linearnog
načina gledanja na svijet i svojeg odnosa prema njemu. Živim otvorenije
prema mogućnostima onoga što može biti i što mi najbolje odgovara”, kaže dr. Jill Bolte Taylor.
Kaže i kako je na smrtnoj postelji shvatila što je zapravo važno u
životu, tako da su joj danas prioriteti sasvim drugačiji nego prije
moždanog udara.
“Autentično ja je dio nas za koji čvrsto vjerujem da se
pojavljuje u posljednjih pet minuta našeg života. Kad smo na smrtnoj
postelji, lijevi dio mozga se počinje rasipati, a mi se odmičemo od svih
akumulacija i vanjskog svijeta, jer to više nije vrijedno. Vrijedno je
ono što smo kao ljudi i što smo svojim životima učinili da bismo pomogli
drugima. Svi se suočavamo s tim i mislim da je to ‘sudnji dan’, ali
mislim da to nije prosudba nečega što je izvan nas, to je prosudba nas
samih”, nastavila je.
Obzirom da je po neuronaučnicima sluh osjetilo koje među posljednjima
nestaje, a kao što kaže dr. Taylor, blaženo iskustvo može zamijeniti
strah od umiranja, ove bi informacije mogle biti korisne za pružanje
utjehe porodici i prijateljima i usmjeriti ih kako da se ponašaju dok
stoje uz postelju voljene osobe kojoj nije preostalo puno života,
prenosi psychologytoday.com.