U njegovom književnom opusu srećemo mnoštvo ženskih likova, seoskih i gradskih djevojaka, ali samo jedna od svih njih je Jelena, žena koje nema. U ovoj pripoveci Andrić je iznio osjećanja za koja niko nije ni slutio da zaista postoje duboko u ovom skrivenom srcu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći da ona zaista i postoji. Andrić iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema.
Poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu. Ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića, ženu koju nema, ali koja se kao plod njegove mašte često sreće kod njega na raznim mjestima, u stihovima, u prozi, u pjesmama, pričama, daleka, divna, nedostižna!
Andrić gotovo sva svoja pisma potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala – Mandarin. U ovu ljubavnu igru uplela se i Milica, njene simpatije postale su sve očiglednije iako je bila udata. Andrić, ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao. "Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!"
Godinu i po dana poslije smrti Miličinog supruga, postala je Andrićeva žena, vjenčali su se i tek tada, kada je postala ona koju ima, priznao je da je pišući priču Jelena, žena koje nema imao na umu svoju sadašnju suprugu.
Čak i stari, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se, poput mladića, udvara svojoj supruzi, što svjedoči o ljubavi koju breme vremena ne može umanjiti.