Ovaj pjesnik iz Kreševa, široj kulturnoj sferi odranije poznat kao novinar te autor brojnih uradaka iz etnologije i povijesti, je u zbirci koju je objavio Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj uspio obuhvatiti puno toga. Krećući od nekoliko prekrasnih ljubavnih pjesama bez suvišne, lakokvarljive patetike, preko lirskih razgovora sa Bogom, neposrednih i otvorenih, pa sve do neobične raznovrsnosti zbirke u smislu pjesničkih formi kojima Jukić barata, zbirka Ožiljci i brazgotine dočarava životnost koju poezija mora imati da bi imala solidan odziv publike. Život je uvijek pun ožiljaka i brazgotina, to znaju svi sto ga žive.
Iskustvo života nad kojim se u ovoj zbirci nenametljivo i nadasve šarmantno reflektira izlaže se čitateljima u mnogim od sugestivnih lirskih slika koje Jukić kreira. Od precizno seciranog doživljaja neumitne transformacije vremena koje sa sobom nosi novitete i koje se jukstapozicionira sa starim vremenima ovjekovječenim u stablu kruške kolačuše koje je lirski subjekt prodao da bi kupio kompjuter za surfanje internetom pa sve do opsjednutosti sjećanjima i osjećajem angsta pred tim novim i nepoznatim vremenom koje u nama rađa konstantne dileme. Kako pjesnik kaže:
ali, često sam u dvojbi:
biti nevidljiv, ili se zavući u limenku?
Žal za starim vremenima kod Jukića nije jednostavna niti direktno politički konzervativna poetska strategija, već prvenstveno oprezna i ispitivačka, kojom se detektira potraga za životnom mudrošću. U novim životima obitava jeka naših predaka. Život starih generacija, “uspjenjen pjesmom” koji je ličio “čas na romance, čas na madrigale” se kontrastira sa mladim generacijama i njihovim životnim preferencama, no zaključak je prvenstveno neka vrsta zrele rezigniranosti sa životom i svim diskursima koji ga oblikuju:
Nova je generacija, stara je muka
i stari cilj: mijenjati svijet, onako, napamet
u konačnici
Intimistička poezija lirskog subjekta, do ruba nabijenog životnim iskustvima, koja registrira da ljudi “mlataraju” pojmom prijatelj “kao navijači šalovima na nogometnoj utakmici,” da se uvijek “ratuje i kad se motivi zaborave” se prožima sa mističnim doživljajem života koji se ukazuje u neodgonetljivom osmijehu mlade pjesnikinje pred kojim lirski subjekt uzmiče konstatirajući “i tu ću završiti o njoj, jer ko sam ja da bih uspio razoputiti nečije tajnovite osmijehe.” Zrnca mudrosti uokvirena veoma specifičnim senzibilitetom pjesnika se velikodušno prosipaju pred čitatelje. Njihovo je da ih pokupe i sačuvaju u svojim privatnim riznicama. I svako od tih zrna zamotano u osebujno jezičko ruho.
Egzistencijalna pitanja, često obrađena u formi veoma uspjelih soneta kojima se Jukić pozicionira kao vješt zagovornik klasicne poezije u vremenu kad hermetička poezija koju ni sami autori ili autorice ne razumiju predstavlja mjeru lirske mudrosti, je svakako osvježavajuci i potreban vid poetskog prožimanja sa životom :
Gorimo noć i ja, svatko
za sebe, ko sijamska bliznad
Koji je ovo put da pitam
ima li, ima li išta iznad?
U mješavini misaonosti, pomalo drevne mudrosti i rezignacije sa životom koju autor umjetnički precizno oblikuje u dobre stihove kakvih u ovoj zbirci ima puno, Jukić je nesumnjivo uspio u svojoj nakani. Stvorio je leću kroz koju se život vidi malo bolje.