Zašto se o ženi koja je obilježila naše djetinjstvo danas tako malo govori?
Nasiha Kapidžić Hadžić je banjalučka pjesnikinja, rođena 6. decembra 1932. godine, a preminula 22. septembra 1995. godine.
Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu Banjaluci, a Filozofski fakultet u Beogradu.
Radila je kao profesor u Gimnaziji, bila urednik u obrazovnom i dječjem programu Radio Sarajeva te u Izdavačkom preduzeću “Veselin Masleša”, gdje je do penzionisanja radila kao urednik emisije za djecu i omladinu.
Pisala je poeziju za djecu, poetsko-prozne zapise i dramske tekstove, a njeni radovi uvršteni su u niz antologija i čitanki za osnovnu školu.
Najpoznatija njena djela su “Maskenbal u šumi”, “Vezeni most”, “Skrivena priča”, “Poslanica tiha”, “Od tvog grada do mog grada”, “Šare djetinjstva”, “Liliput” i druge.
Rodna kuća Nasihe Kapidžić Hadžić proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, gdje se već godinama održava višednevna manifestacija s raznovrsnim programom i dodjeljuje nagrada u njenu čast.
Manifestacija nosi naziv “Vezeni most” po njenoj istoimenoj pjesmi o njenom dragom gradu od lišća:
“Kad nam dođeš u grad od lišća
da budeš najdraži gost,
vidjećeš kako obale travne
na ruci drže most”
Postoji nešto neobično tiho u načinu na koji pamtimo Nasihu Kapidžić Hadžić. Spominjanje njenog imena sve više i više je praćeno slijeganjem ramenima, a u razgovoru se spomene tek usputno. Neki se zamisle, neki kažu da im zvuči poznato, a većina zapravo ne zna ništa. Ipak, radi se o pjesnikinji koja je svojom ljubavlju, radošću i maštom oblikovala umove mnogih mališana i uljepšala mnoga djetinjstva.
U današnje vrijeme posvećujemo mnogo vremena, priče i teksta pojedinim ljudima za koje bismo vrlo lako mogli reći da ne zaslužuju toliki medijski prostor, dok sa druge strane, o onima koji su vrijedni naše pažnje ne govorimo ni onda kada bi trebalo, pišu “Nezvisne novine”.
Možemo se praviti da ne vidimo, ali nije tajna da je njen kulturni i vjerski identitet najveći razlog zbog kojeg se o njoj govorilo tiše nego što zaslužuje. Svjedoci smo toga da se njen rad i djelo više vrednuju u Federaciji BiH, tačnije među bošnjačkim dijelom stanovništva, nego u njenom rodnom gradu Banjaluci, a kamoli u kompletnoj Republici Srpskoj.
Da je bila iz neke druge sredine, možda bi se njeno ime izgovaralo glasnije, podignute glave, možda bi više škola, ustanova, ulica i nagrada nosilo njeno ime i možda bi se više ljudi ponosilo time što je baš iz njihovog grada potekla. Nećemo pretjerivati, ali ne možemo pred problemom zatvarati oči.
Kao što sve nije uvijek sivo, tako postoje i ljudi koji odbijaju da se povinuju ovim nametnutim normama po kojima živimo otkad pamtimo, koji se njima opiru i koji odbijaju da prihvate zaborav kao normalnu pojavu.
Neki od takvih ljudi su upravo oni koji stoje iza manifestacije “Vezeni most”, koja obuhvata različite aktivnosti kulturno-zabavnog i sportsko-rekreativnog sadržaja, a čiji je fokus na povezivanju zajednice i stvaranju boljih međuljudskih odnosa. U sklopu ove manifestacije održava se tradicionalno književno veče u dvorištu pjesnikinje, a dodjeljuje se i nagrada koja nosi baš njeno ime, kako bi se stimulisala književnost usmjerena prema djeci.
Ova manifestacija postala je simbol otpora tihoj marginalizaciji, simbol vraćanja glasa ženi koja ga je cijeli svoj život davala djeci.
Još jedna mala, ali glasna pobjeda jeste hodnik u Gimnaziji Banjaluka koji nosi njeno ime. Čak i ako se svaki učenik možda ne zaustavi da ga pomno prouči, makar će negdje u podsvijesti sa sobom nositi ovo ime.
Razloga zašto je danas važno spominjati Nasihu je mnogo, a vjerovatno najbitniji je taj što nečije porijeklo ne smije biti prepreka njenom priznanju. Zato što književnost ne smije imati prećutne talente i zato što je Banjaluka bila njen dom, i to treba da zna svaki njen stanovnik.
Vrijeme je da se ova nepravda ispravi, ako ne spomenicima i priznanjima, onda makar glasnim riječima.
“Vezeni most” je oživljava, hodnik u Gimnaziji je pamti. Sve dok postoje oni koji je spominju, koji se sjećaju i koji se vraćaju njenim stihovima, ona nije zaboravljena.
Nasiha Kapidžić Hadžić samo čeka da je ponovo otkrijemo.
Djeca
Crtala djeca džamiju,
Izmišljala joj šare,
A jedan dječak krstom
Ukrasio minare.
Drug njegov na to rekao
Jer bolje poznaje stvari:
“Što će ti, brate, hitna
pomoć na munari?”
Čula sam i zapisala
Tu malu zgodu juče
Jer volim kad me djeca
Dobrom neznanju uče.