Kristijan Iličić, jedan od najpoznatijih putopisaca u regionu, ponovo pomijera granice. Nakon što je obišao svih 197 zemalja svijeta, ovaj Hrvat odlučio je da svoja najpotresnija iskustva pretoči u televizijski dokumentarac “Dnevnik nomada: Afrika braće Seljan”.
Kristijan Iličić, jedan od najvećih regionalnih travel blogera, do sada je svoja putovanja dijelio sa publikom uglavnom samo na društvenim mrežama. To “samo” je uslovno rečeno, jer na raznim internet platformama ovog 38-godišnjaka iz Zagreba prati čak dva miliona ljudi.
Proputovao je kao prvi Hrvat svih 197 država svijeta, za šta mu je trebalo 18 godina. Iličić je i pustolov, jer ulazi u mjesta i zemlje koje su sve samo ne turističke, otkrivajući svakodnevicu, koliko god ona često bila surova ili neshvatljiva.
“Putovanja ruše predrasude”, uzvraća Iličić. Nedavno je odlučio da svoje avanture prenese u tradicionalne medije. Prvo je krajem prošle godine objavio svoju autobiografiju “Jedan san, hiljadu priča”, koja je bukvalno razgrabljena, tako da je do sada štampano deset izdanja i prodato više od 13 hiljada primjeraka knjige.
Sada, gledajući sa strane, krenuo je u sljedeći logičan korak – snimanje putopisne televizijske serije. U martu ove godine proveo je mjesec dana u Egiptu i Etiopiji sa ekipom Pulsar produkcije, što je rezultiralo četvorodelnim dokumentarcem “Dnevnik nomada: Afrika braće Seljan”, koji će biti uvršten u jesenji repertoar HTV-a.
“Pratimo put braće Seljan, to je bio naš koncept. Kako sam prošao sve države svijeta, sve više su počele da me zanimaju avanture drugih Hrvata koji su to radili, a braća Seljan, koja su prošla pola svijeta pješice, oduvijek su me oduševljavala. Međutim, nismo se striktno pridržavali njihovih ruta, jer sam moderni nomad i želeli smo da to prilagodimo današnjem vremenu”, objašnjava Iličić.
Afrika se u poslednjih sto godina, naravno, drastično promijenila. Baš kao i geopolitička situacija, pa se sada, na primjer, ne može ući u veliki dio Jemena jer je previše opasno, a što se tiče Džibutija, za Iličića je to najdosadnija zemlja u kojoj je ikada bio. Zato je ekipa, u kojoj su, pored Iličića, bili producenti Velimir Grgić, koji je i scenarista, i Dario Lonjak, koji je imao i ulogu reditelja, i snimatelj Alen Tkalčec, malo skrenula sa rute. Počeli su sa Egiptom koji čini prve dvije epizode.
“U Kairu sam htio da pokažem ono ludilo; hiljade automobila, pijace, pravi život. Moj cilj nije bio da se držim samo istorijskih stvari. Naravno, prikazali smo i istorijske lokacije, džamije, piramide. Ali nam je bilo zanimljivije da upoznamo ljude i dobijemo priču, onu kakvu niko drugi nema, jer ljudi su putovanje, barem ja to tako doživljavam. Ono što mi je bilo posebno intrigantno za prikazivanje jeste takozvani ‘Grad smeća’, naselje u Kairu gdje je koptska zajednica”, rekao je Kristijan i dodao:
Svaka porodica u tom naselju se bavi nekom vrstom otpada, recikliraju više od 80 odsto smeća iz cijelog grada. S jedne strane, ovo je pozitivno, ali s druge strane je katastrofalno jer naravno loše utiče na lokalnu zajednicu. Dvorišta su zatrpana otpadom, nismo smjeli da uđemo u kuće, nekoliko puta su pokušali da nas istjeraju, ali smo se stalno vraćali. Penjali smo se i na zgrade, i tek onda, kada sve to pogledate odozgo, shvatite koliko je ‘Grad smeća’ zastrašujuć”, otkriva on.
Afrika je fascinantan kontinent, istovremeno lijep i surov. Koncept sreće je tema za sebe, a neki običaji su potpuno neshvatljivi zapadnom svijetu. Neki od njih su toliko surovi da čak i lokalne vlasti pokušavaju da iskorijenw takve tradicije, ali plemena u Etiopiji, koja je bila sljedeća stanica na njihovoj avanturi, i dalje ih praktikuju, kao što je slučaj u nekim zajednicama u dolini Omo.
“Jedna od najpotresnijih priča bio je intervju sa majkom iz plemena Karo koja je ubila troje svoje djece. I ispričala je to smijući se, kao što većina u plemenu o tome priča kao da je to sasvim normalna stvar. Stvar je u tome što imaju vjerovanje vezano za djecu rođenu van braka, kao i za blizance, kao i na primjer one mališane kojima gornji zubi izbijaju prije donjih. Zovu ih Mingi djeca i takvo dijete im je prokleto jer, prema njihovom vjerovanju, donosi nesreću cijelom selu. Zbog toga se ova djeca ubijaju, bacaju krokodilima, u rijeku ili ostavljaju negdje da umru. Posjetio sam i sirotište u kojem su smještena Mingi djeca koja su spasena, a koje je osnovao čovjek iz tog plemena”, rekao je Kristijan.
Etiopska vlada je zabranila ovu praksu, ali se ona i dalje sprovodi tajno jer ne mogu da se suprotstave plemenskim običajima. Trenutno u sirotištu ima oko šezdesetoro djece, od beba do starijih osoba, a da će biti odbačena, najčešće sirotištu dojave same majke. Ekipa je ušla i u pleme Dasaneč, koje se nalazi na granici sa Etiopijom i poznato je po praksi obrezivanja žena, ali i na mjesta koja prvobitno nisu bila uključena u plan putovanja. Iličić ih je odveo u Lalibelu i Gondar, dva područja do kojih se ne može doći automobilom, već samo avionom. Željeli su da snime majmune gelade koji žive u Nacionalnom parku Simien, što je jedino mjesto na svijetu gdje ove životinje žive.
“Vodič nas je stalno molio da se vratimo prije mraka jer je trebalo dva sata vožnje do grada u kojem smo spavali, a taj grad je pun vojnika koji ga štite. Čak su nas zaustavili i pobunjenici jer sam ih snimao mobilnim telefonom. Znam kako se ponašati u takvim situacijama, jer sam bio u mnogo sličnih. Nije mi strano, ali produkciji tada stvarno nije bilo svejedno”, otkriva on. Za Ličića je ovo putovanje, koje mu je peti put da ulazi u etiopska plemena, takođe bilo veoma emotivno.