Muzička karijera pjevača Željka Samardžića po mnogo čemu se razlikuje od karijera njegovih kolega, a između ostalog i po tome što je on dokazao da za uspjeh nikada nije kasno kada umjetnik u sebi nosi istinski kvalitet. Samardžić je karijeru započeo sedamdesetih godina u rodnom Mostaru pjevajući šlagere, ali profesionalni uspjeh je doživio tek sredinom devedesetih u svojim četrdesetim godinama, kada se s porodicom preselio u Beograd. U Srbiji je upoznao Marinu Tucaković koja mu je napisala hitove sa kojima je njegova karijera vrtoglavo krenula ka muzičkim visinama. On je od onih pjevača koji se žanrovski mogu porediti sa Zdravkom Čolićem i Kemalom Montenom, a u vrijeme kada je ozbiljnije zakoračio u profesionalne vode, kada je bjesnio turbo folk, takva vrsta izvođača bila je u deficitu. Njegova pjesma “Grlica” postala je himna publike srednjih godina, a onda su uslijedile velike turneje po regionu. Željko je zaslužno dobio zvanje miljenika ženske publike, a čak je osam godina zaredom punio beogradsku Arenu na koncertima posvećenim Osmom martu.
Željko Samardžić će nakon dugo vremena nastupiti u Banjaluci, 20. avgusta na Aquani. Povodom ovog nastupa, uradili smo intervju sa legendarnim pjevačem. Organizator koncerta je banjalučka agencija Queen estrada.
Dugo niste nastupali u Banjaluci. Kakve vas uspomene vežu za Banjaluku?
Svaki moj dolazak u Banjaluku ostavi poneku lijepu uspomenu. Još u vrijeme dok sam živio u Mostaru, davnih sedamdesetih, pjevao sam na tada popularnom festivalu “Prvi glas” pjesmu “Moja je Marija drugačija”.
Vaša karijera ima dvije etape, ona prije Beograda i karijera kada ste se preselili u Beograd. Da li biste vi uopšte i uspjeli da napavite ozbiljniju karijeru da niste preselili u Beograd?
Siguran sam da ne bih. Sve velike karijere tog doba su podrazumijevale Beograd, pa i kasnije devedesetih većinu svojih turneja sam počinjao iz prestižnih beogradskih koncertnih dvorana Sava centra ili Arene. To je na neki način davalo zamah i dobar vjetar u leđa u nastavku po ostalim gradovima. Doduše, preseljenje u Beograd se desilo u momentima moje profesionalne i životne zrelosti. Moguće je da je to bio jedan od faktora koji su mi pomogli. Ali ja sam sklon da najveću zaslugu pripišem mojim autorima i pjesmama koje su me proslavile i koje publika i danas voli. Počev od pjesme ”Sipajte mi još jedan visku” preko ”Grlice”, ”9000”, ”Ljubavnika” pa sve do ”Šteta”, ”Možda” i mnogih divnih pjesama koje ne uspijevam uvrstiti u standardni koncertni vremenski okvir. Pjesme me neizmjerno čine ponosnim pjevačem. Za razliku od mene, izgleda da moje pesme ne stare.
Da li se muzička scena popravila ili pogoršala?
Sve je manje dobrih pjesama koje odolijevaju trendu i zubu vremena. Osjećaj kada neletiš na jednu takvu sličan je onom kada sretneš poštenog taksistu na aerodromu ili djetelinu s pet listova. Bez velikih hitova nema ni velikih karijera. Zato uprkos svim današnjim tehnološkim mogućnostima koje nam idu na ruku, nisam siguran da muzika u pravom smislu te riječi ima previše koristi.
Ko je vama najviše pomogao u karijeri?
Nažalost, ne mogu da se pohvalim sa mnogo ljudi koji su mi dali podršku na početku. Doživljavali su me mnogi kao sredovječnog, istrošenog pjevača, nekog ko je najbolje godine i šanse ostavio iza sebe. Za to imam razumijevanja. Moja karijera je zaista neobična. Nisam siguran da li je neko u četrdeset i drugoj godini počeo i napravio uspjeh ravan mome. Moj pokojni Mario Suban i njegov brat Đorđo su bili jedini koji su bili tada spremni da učine nešto za mene i pružili su mi materijalnu podršku na osnovu koje sam uspio doći do autora koje sam želio, a to su bili Futa i Marina Tucaković. Mario je bio divan čovjek sa velikom dušom. Pored njega se čak i pseto osjećalo spokojno i zaštićeno. Moj kum Miroslav Stolica i ja smo mu, po njegovoj želji, na grobu posljednji put pjevali uz gitaru “Sipajte mi još jedan viski”, jer je to bukvalno njegova pjesma.
Kakva je uloga vaše porodice i da li je ta vrsta podrške možda i najvažnija?
Pa kako bih bez njihove podrške?! Moja Maja je svih ovih godina uvijek stajala uz mene. Naravno i moje tri ćerke. Kažu da si uistinu bogat tek kada imaš ono što se ne može kupiti novcem, a to je porodica.
Kada ste shvatili da ne možete bez muzike i da će muzika biti vaš životni poziv?
Ako kažem još od malih nogu neću pogriješiti. Bavio sam se ja kroz život i drugim poslovima, ali muzika je uvijek bila tu. Ja ne mogu zamisliti dan bez muzike. Evo ovih dana najčešće pecam u svojoj barci i uhvatim sebe kako pjevušim. Mislim da je velika privilegija u životu kada radiš posao koji voliš i u njemu uživas. Još kada od toga možeš pristojno da živiš, to je već blagoslov.
Šta slušate privatno?
Ja volim da čujem melodiju, harmoniju, dobar i smislen tekst. Često se vraćam mojim omiljenim Oliveru Dragojeviću, Đorđu Balaševiću, Kemalu Montenu, ali svakodnevno otkrijem ponešto novo na YouTube-u. Uživam i u starim dokazanim veličinama poput Elvisa, Bitlsa, Stivi Vondera, Pink Flojd-a. Ponekad mojim ušima prija i klasika. Sve zavisi od trenutka.
Imate li neke muzičke uzore?
Pa to je ta stara garda koju sam slušao kao mladić Tom Jones, Nat King Cole, Gianni Morandi.
Mislite li da na muzičkoj sceni fali gospodstva, onakvog kakvo je vladalo ranije?
Mislim da nam generalno malo više pristojnosti, kulture ili gospodstva, kako kažete, nedostaje u svakodnevnom životu. Sve je nažalost više u medijskom prostoru ljudi koji nisu zaslužili da se pojavljuju sa takvim manirima. Ja sam odgojen po starim patrijarhalnim normama i teško mi pada sva ta nepristojnost i primitivizam. Odnosno, prija mi kada upoznam neke mlade pjevače koji su ponijeli to lijepo vaspitanje iz vlastitog doma.
Ima li nešto što bi poručili našim čitaocima?
Sve što želim sebi isto želim i ljudima oko sebe, svojoj publici. Čuvajte zdravlje, porodicu, svoje dostojanstvo i, naravno, slušajte dobru muziku, jer ona uljepšava sve, a neke tužne trenutke pomaže da prebrodite lakše. Dođite, ukoliko ste slobodni, u Akvanu 20. avgusta da se provedemo i zajedno pravimo neke lijepe uspomene u ime ljubavi.