Šta treba da učinite? Stručnjaci za razvoj djece savjetuju
roditeljima da ne žure sa gotovim rješenjima. Istraživači kažu da dosada pruža
unutrašnji mir koji pomaže samospoznaji kod djece. Savjetuju da se djeci ne
dopušta da provode više vremena pred ekranom da bi ublažili dosadu. Preporučuju
da se djeci postave kreativni izazovi kako bi uključili maštu. Imaginativni i
kreativni procesi mogu podstaći interesovanja koja ostaju djeci za cijeli
život. Djeca razvijaju važne životne vještine kada moraju pronaći rješenje za
dosadu.
“Djeca moraju sjediti u vlastitoj dosadi kako bi se svijet
dovoljno utišao da mogu čuti sami sebe.” Dr Vanesa Lapointe
Od
knjiga, časova slikarstva, sportova, do Ipad-a i televizije, mnogi roditelji
rade sve što je u njihovoj moći kako bi zabavili i edukovali svoju djecu. Ali
šta bi se desilo ako bi djecu s vremena na vrijeme pustili da se dosađuju? Kako
bi to uticalo na njihov razvoj?
Počela
sam da razmišljam o dosadi i djeci kada sam 90-ih godina istraživala uticaj
televizije na sposobnost djece da ispričaju priču. Iznenađena zbog odsustva
mašte u mnogim od stotina priča koje sam pročitala, a koje su napisala djeca
uzrasta od deset do 12 godina u pet različitih škola u Norfolku, pitala sam se
da li to može biti dijelom uticaj gledanja televizije. Nalazi ranijeg
istraživanja otkrili su da televizija zaista smanjuje maštovitost kod djece.
Na
primjer, velika studija provedena u Kanadi 80-ih godina, kada se televizija
postepeno širila u ovoj zemlji, poredila je djecu u tri zajednice – jednoj koja
je imala četiri televizijska kanala, jednoj sa jednim kanalom i jednoj bez
televizije. Studija je provedena u dva navrata, prije nego što je jedan od
gradova dobio televiziju po prvi put, a zatim još jednom nakon dvije godine. Djeca
bez televizije imala su bolje rezultate od ostalih u različitim umnim
sposobnostima, uključujući maštovitost. To je bilo tako dok i oni nisu dobili
TV, a onda su njihove vještine pale na isti nivo kao kod druge djece.
Očigledan
negativan uticaj gledanja televizije na maštu predstavlja problem jer mašta je važna.
Ne samo da obogaćuje lično iskustvo, već je važna za empatiju – zamišljanje da
smo na nečijem mjestu – i ključna je za stvaranje promjena. Djeca (ali i
odrasli) često se prepuštaju televiziji ili – ovih dana- digitalnim uređajima
da bi ubili dosadu.
Nekoliko
godina nakon moje studije, počela sam da primjećujem da mnogi kreativni ljudi
govore da je dosada važna za njihovu kreativnost, i tokom djetinjstva i sada.
Neke od njih sam intervjuisala. Jedna od njih bila je spisateljica i glumica Meera Syal. Ispričala mi je kako provodila
školske raspuste buljeći kroz prozor u seoske pejzaže i radeći razne stvari van svoje uobičajene sfere, kao što je bilo pravljenje torti sa staricom iz komšiluka.
Iz dosade je počela pisati dnevnik i tome pripisuje zasluge za početak svoje
spisateljske karijere. “To je oslobađajuće, biti kreativan ni iz kojeg drugog
razloga već samo da biste ispunili vrijeme,” kazala je.
Slično
tome, poznata neuroznanstvenica Susan Greenfield kazala je da nije imala šta da
radi kao dijete, pa je mnogo vremena provodila crtajući i pišući priče. To su
kasnije postale preteče njenih radova, naučnih studija ljudskog ponašanja. Još
uvijek radije izabere papir i olovku umjesto laptopa kada putuje avionom i
raduje se kada je nešto na taj način ograničava.
Sportovi,
muzička škola i druge organizovane aktivnosti svakako mogu koristiti djetetovom
fizičkom, kognitivnom, kulturnom i društvenom razvoju. Ali djeci je potrebno i
da neko vrijeme provedu sami sa sobom – da se isključe od bombardovanja
spoljnog svijeta, da sanjare, prate vlastite misli i da otkriju vlastita
interesovanja i talente.
Ne
moramo imati naročit talenat ili intelekt da bismo imali koristi od
dosađivanja. Samo ako pustimo um da luta s vremena na vrijeme to je važno za
mentalno zdravlje i funkcionisanje svih ljudi. Studija je čak pokazala da, ako
se istovremeno bavimo nekom laganijom, manje zahtjevnom aktivnošću, lutajući um
će prije doći do nekih maštovitih ideja i rješenja za probleme. Tako da je za
djecu dobro da uče uživati u tome da prave nešto od gline – a ne da odrastaju
sa očekivanjima da stalno treba da budu u pokretu ili da se zabavljaju.
Kako
se postaviti prema djetetu koje se dosađuje
Roditelji
se često osjećaju krivima kada se djeca žale da im je dosadno. Ali zapravo je
konstruktivnije da vidite dosadu kao priliku, a ne kao nedostatak. Roditelji
imaju svoju ulogu, ali žurenje sa gotovim rješenjima nije od koristi. Djeci je više
potrebno da odrasli oko njih razumiju da njima, da bi se sami zabavili, treba prostor, vrijeme i mogućnost da naprave nered (u određenim granicama – i djeca
treba sama da pospreme iza sebe).
Biće
im potreban i material, ali to ne treba da bude nešto sofisticirano –
jednostavne stvari su često zanimljivije. Svi smo čuli kako mala djeca ignorišu
skupe igračke i umjesto toga se igraju kutijom u kojoj je igračka došla. Za
stariju djecu, to može biti staklo koje uvećava, komadi drveta, klupko vune i
tako dalje, što može biti dovoljno za više sretno provedenih sati.
Ali
da bi imali najviše koristi od potencijalne dosade, ali i od života uopšte,
djeci su potrebni unutrašnji resursi, jednako kao i materijalni. Osobine kao
što su radoznalost, istrajnost, zaigranost, zainteresovanost i samopouzdanje
omogućavaju im da istražuju, stvaraju i razvijaju sposobnost inventivnosti,
opservacije i koncentracije. Ove osobine im pomažu i da nauče da se ne
obeshrabre ako nešto ne uspije iz prvog puta i da pokušaju ponovo. Podstičući
razvoj ovakvih kapaciteta, roditelji nude svojoj djeci nešto što će im valjati
za cijeli život.
Ako
djetetu ponestane ideja, treba im dati neki izazov koji ih može navesti da nastave
da se zabavljaju vlastitom maštom. Možete da im kažete da otkriju koju vrstu
hrane voli njihova igračka dinosaurus u bašti, ili, ako su stariji, da naprave
neku priču u slikama zajedno sa prijateljima, koristeći digitalnu kameru.
Većina
roditelja kaže da žele da odgoje
samostalne osobe koje mogu preuzeti inicijativu i razmišljati svojom glavom. Ali
ako djeci stalno ispunjavamo vrijeme, nećemo ih ničemu naučiti, već ovisnosti o
vanjskim stimulansim, bilo da je upitanju posjedovanje materijalnih stvari ili
zabava. Pružanje potrebnih uslova i vjera u djetetovu prirodnu težnju da
angažuje svoj um prije će proizvesti nezavisno, sposobno dijete, puno ideja.
Zapravo,
ovo je lekcija za sve nas. Isključiti sve, ne raditi ništa i pustiti um da luta,
može biti sjajno i za odrasle – svi bi trebalo češće to da probamo.