Tehničke reference kažu da je ovo već tura za kondiciono spremnije
bicikliste, jer svojom dužinom od 67 kilometara, i usponom od preko 1000
visinskih metara, spada u red srednje zahtjevnih tura. Međutim, u ovom
slučaju to je manje bitno, važnije je što su se opet okupili mladi iz
raznih krajeva BiH, družili, upoznali sa ljepotama domovine i poslušali
predavanje iz historije, te uživo vidjeli kako je nekad, prije više
stoljeća izgledao život na ovim prostorima.
Kao i uvijek, i ovaj put su nam se pridružili neki novi članovi.
Haris iz Sarajeva, student psihologije, kaže da bicikl vozi uglavnom oko
Sarajeva, i oduševljen je time što je proveo dan na ove dvije planine,
sreo nove bicikliste i ostvario poznanstva s mladima iz raznih krajeva
BiH. A Nikola iz Banja Luke i njegova i naša prijateljica, francuskinja
Berengere koju odmilja zovemo Mubera, doputovali su nekim noćnim
autobusom iz Banja Luke, proveli nezaboravan dan na biciklima, i istu
noć uhvatili nekakvu vezu za nazad. Goran iz Mostara je predvodio
hercegovačku ekipu koja je, umjesto da se vrati ka startu i Kalinoviku,
okrenula preko Uloga ka Nevesinju i dalje prema Hercegovini. Sve u
svemu, raznovrsno društvo , veliki broj mladih, nasmijanih ljudi i što
je nama izuzetno drago, popriličan broj biciklistkinja. Ko kaže da je
ovo samo muški sport neka pogleda kako su ove dame hrabro izvezle tih
60-tak kilometara.
Sama vožnja je zbilja bila za poželjeti. Prvo smo imali lagani uspon
ka obroncima Treskavice i prvoj nekropoli u mjestu Gvozno. Preko
osamdeset kamenih spomenika leže razbacani na prekrasnoj, tek pokošenoj
livadi, a na čak četrnaest njih vidljivi su reljefni ukrasi. Vijeli smo
tu bosansku aždahu, scenu iz lova, razne životinje i biljke, a svi oni
nam govore o životu naših predaka.
Gospodin Zijad Halilović, saradnik za arheologiju iz Komisije za
očuvanje nacionalnih spomenika BiH nam je, kao i obično, održao poučno
predavanje, pri čemu je zanimljiv izgledao podatak da su stanovnici
tadašnjeg Huma, to jest današnje Hercegovine, još prije toliko stoljeća
dolazili u ova područja, napasali svoju stoku, i vjerovatno sahranjivani
ovdje. Dakle, neki hercegovci su mogli pronaći i svoje rođake ispod
ovih kamenih spavača.
Potom smo posjetili Kalinovik, mjesto poznato iz bivšeg sistema kao
jak vojni centar, danas prilično zabačeno i napušteno. I pored toga,
naša domaćica, Zorica iz Kalinovika, raspitivala se za mogućnosti da sa
svojim đacima posjeti Mostar . U oči nam je zapela lijepa crkva na
obližnjem brdu, a na drugom nešto za što vjerujemo da je bio njemački
bunker iz Drugog svjetskog rata. No, kako nas ratovi ne zanimaju,
produžili smo dalje na Zelengoru. Tu nas je ljubazni domaćin, Milan
čijeg se prezimena ne sjećam, počastio vodom. Naime, u ovom dijelu
Zelengore nema baš česmi i izvora kraj puta i voda je dragocjena. No,
Milanu nije bilo teško puniti naše posude i bidone i tako nas spasiti do
kraja ture.
Nakon poteškog uspona izbili smo na prekrasne proplanke Zelengore,
talasastu visoravan uokvirenu planinskim vrhovima. Na jednom takvom
brijegu je i druga nekropola stećaka, zvana Čengića bara, ovaj put
lijepo očuvanih. Bogatstvo trave i raznih bilja osjeti se na svakom
koraku. Mirisi su neponovljivi, a kuda oko seže talasaju se vlati trave.
Na obližnjoj napuštenoj farmi nekad je boravilo 6 hiljada ovaca, i
radilo preko 60 ljudi. Danas ovo područje djeluje napušteno. Kakva
šteta. Isto kao što je šteta što mnogi i ne znaju za Kladopoljsko
jezero, a kamoli ga posjete.
Nama nije bilo teško produžiti još koji kilometar da bi vidjeli ovaj
biser prirode. Nestvarno lijepo, mirno, uokvireno masivom koji na
trenutke podsjeća na Dolomite, leži Kladopoljsko jezero. Priča za koju
nisam siguran je li tačna kaže da su nekad ovdje lagerovali balvane, tj.
klade, i vodom ih transportovali niže, na obradu. E sad, pošto nema ni
šume ni rijeke koja otiče iz jezera postavlja se pitanje
vjerodostojnosti navoda, ali ime i dalje stoji.
Povratak od jezera je spektakularan. Spust kroz šumu, potom
travnatim livadama je kao vožnja sportskog automobila najboljom cestom. U
jednom trenutku zabilježio sam brzinu na spustu 53 km/h. Znam da to
nije pametno, ali dan je ionako za uživanje, pa što da ne.
Na kraju, osvježenje u Kalinoviku, pozdravi, obećanja da ćemo jedni
drugima poslati fotografije kojih je nastalo bezbroj, sretna lica i
osmijesi. Naravno, i pitanje: „Kad je sljedeća tura?“.