U poslednjih desetak godina, sve veći broj voćara i povrtara suočava se sa neočekivanim neprijateljem – smrdibubama odnosno stjenicama. Iako su ovi insekti oduvijek postojali u prirodi kod nas, do prije nekoliko godina gotovo niko im nije pridavao veću pažnju. Danas, međutim, ostavljaju ozbiljne posljedice na usjevima: oštećen plod, smanjeni prinosi i gubici u prodaji, piše Agrosavjet.com
Ali da li su to iste smrdibube koje pamtimo iz djetinjstva? Odgovor je – nisu.
Invazivne vrste menjaju pravila igre
Smrdibube koje danas prave najveće štete na voću, povrću i ratarskim kulturama nisu domaće vrste, već su invazivne stjenice koje su se u Evropi pojavile tek početkom 21. vijeka. Za razliku od „naših“ smrdibuba, koje se uglavnom hrane biljkama iz prirodne sredine i ne prave veću štetu, ove nove vrste su proždrljive, prilagodljive i bez prirodnih neprijatelja.
Dvije najvažnije – i najproblematičnije – su:
- Zelena smrdibuba (Nezara viridula)
Potiče iz tropskih i suptropskih krajeva, a u Evropi je prvi put zabilježena sredinom 20. vijeka. Međutim, tek poslednjih godina postaje ozbiljan problem zbog širenja ka sjeveru uslijed blažih zima.
Na Balkanu je prvi put primjećena oko 2008. godine, a ubrzo zatim se proširila po čitavom regionu.
Ova vrsta napada:
Paradajz, papriku, pasulj
Kukuruz i razne voćne vrste
Prisustvo se lako prepoznaje: na plodovima se pojavljuju fleke, tkivo ispod kore propada, a sam plod postaje neupotrebljiv.
- Braon mramorasta stjenica (Halyomorpha halys)
Još ozbiljniji problem predstavlja braon mramorasta stjenica, porijeklom iz istočne Azije. U Evropi je prvi put registrovana 2004. godine u Švajcarskoj, a nekoliko godina kasnije stigla je i do Balkana – zabilježena je u Srbiji 2011. godine.
Za razliku od Nezare, braon mramorasta stjenica napada preko 300 različitih biljnih vrsta, uključujući:
Jabuke, kruške, breskve, trešnje
Paradajz, papriku, boraniju, kukuruz
Soju i druge ratarske kulture
Vrlo je otporna, brzo se razmnožava i zimi se krije u kućama, šupama i skladištima, gdje često ulazi u velikom broju.
Šta se promijenilo?
Poljoprivrednici s pravom postavljaju pitanje: Zašto ranije smrdibube nisu pravile toliku štetu? Odgovor je u nekoliko ključnih faktora:
Domaće vrste stjenica, koje su prisutne decenijama, nisu bile specijalizovane za gajene biljke i rijetko su se pojavljivale u velikom broju.
Invazivne vrste, koje su stigle iz Azije i Afrike, nemaju prirodne neprijatelje u našim krajevima, pa im se brojnost brzo povećava.
Klimatske promjene, naročito blaže zime, omogućavaju im da prezime i svake godine se šire na nova područja.
Rezultat: štete na plodovima su postale svakodnevica, a zaštita biljaka sve zahtjevnija i skuplja.
Kako se zaštititi?
Zbog masovne pojave ovih stjenica, poljoprivrednici su prinuđeni da se prilagode:
Zaštitne mreže i fizičke barijere pomažu u plastenicima i voćnjacima.
Feromonske klopke mogu se koristiti za praćenje i smanjenje brojnosti populacije.
U toku su istraživanja o biološkoj kontroli, uključujući korišćenje parazitskih osa koje napadaju jaja ovih štetočina.
Za sada ne postoji univerzalno rješenje, ali je jasno da je pravovremeno prepoznavanje i reagovanje ključno za smanjenje štete.
Zaključak
Smrdibube koje danas prave štetu nisu iste one koje su ranije bezopasno šetale po livadama. Invazivne vrste kao što su Nezara viridula i Halyomorpha halys potpuno su promijenile pravila igre. Njihova pojava u Evropi i širenje po Balkanu postavile su nove izazove pred voćare, povrtare i agronome.
Borba protiv njih zahtijeva ne samo sredstva zaštite, već i razumijevanje problema, edukaciju i saradnju svih učesnika u lancu poljoprivredne proizvodnje.