Imala sam slušalice u ušima, i primetila sam tog čoveka tek kada je skočio na mene. Uspela sam da mu umaknem zato što sam imala sreće, i zato što je bio zbunjen, verovatno i drogiran.
Više od deset godina kasnije, i dalje se ne plašim da hodam sama. Ništa slično tom incidentu se nije ponovilo. Nekada sam živela u „opasnom” kraju, i stalno su mi govorili da sam ludo odvažna zbog toga što prolazim kroz njega sama kada padne mrak. Ali itekako sam prolazila kroz njega, i trezna kao sudija, i pijana kao smuk. Dobauljala bih kući u dva, tri, četiri ujutru, i pokušavala da udenem ključ u bravu, kada bih konačno stigla na odredište. Iz dana u dan, nikada se ništa nije događalo. Ušla bih u stan, zalupila vrata i onesvestila se neozleđena.
Da sam se u to doba zatvorila u stan, umesto da uživam u šetnji i posmatranju, što su mi jedna od retkih zadovoljstava, time bih dozvolila tom jezivcu sa mosta da me njegov čin pogađa; on bi pobedio. Jebeš njega. Ja sam pobedila.
Dosta vremena provodim sama. Tako sam navikla. U prošlosti, to je manje bila stvar izbora (bila sam nepopularna jedinica, odrasla u vrtu na obodu grada), ali sada se namerno osamljujem. Imam prijatelje, tražena sam sagovornica, i mogla bih svake večeri da se družim s nekim. Ali radije lutam usamljena, po blagim brdima i mračnim ulicama, slušajući svoju pažljivo odabranu kompilaciju piratskih izdanja Džona Briona. Ne osećam se bezbedno u društvu. Osećam se bezbedno kada sam sama.
Hodam sama noću, radim to veći deo nedelje. Kada god to nekome saopštim, ljudi se zabezeknu. Ja sam dobra riba, pažljivo me podsećaju. I ranije sam bila žrtva napada. Zar ne bi trebalo da se plašim?
Za ženu je nemoguće da se ikada oseća zaista bezbedno, čak ni kada bi se zaključala i bacila ključ.
Od malena, ženama govore da treba da se plaše nepoznatog. U međuvremenu, ono što je poznato je mnogo strašnije. Više očuha zlostavlja svoje usvojene ćerke nego neznanci koji iskaču iz žbunja i deflorišu nevine. Ovo je statistička činjenica.
Svejedno, govore nam da treba da se plašimo fantomskih ruku i kita neznanaca, jer je to lakše nego objasniti da se češće dešava da su nam podmukli likovi ispred nosa. Kako devojčici objasniti da tatin drug Džim možda ima skrivene motive kada te stavi u krilo, kada je suviše mala da bi to razumela? Jednostavnije je naterati je da se plaši nekoga koga nikada nije upoznala, koji je nikada nije zasipao slatkištima i govorio joj da će izrasti u „prelepu ženu.”
„Budi bezbedna”, ljudi mi bez izostatka govore, kada god oko ponoći peške krenem odnekud. U najboljem slučaju, te reči mi zvuče kao izazov; u najgorem, kao pretnja. Bez obzira na nameru, te reči su besmislene. Za ženu je nemoguće da se ikada oseća zaista bezbedno, čak ni kada bi se zaključala i bacila ključ. Prozori mogu da se budu razbijeni, a brave obijene. Mogla bih da ležim na svom kauču, da se depiliram noseći burku, ali ako muškarac dignutog kurca i ogorčen na lepši pol odluči da je neophodno da ugrozi moj lični prostor, on će to i da uradi, i ja nikako ne mogu da ga sprečim. Imam metar i šezdeset, sitna sam, i nisam nimalo snažna. Ne posedujem ni pištolj, ni palicu. Lako me je onesposobiti. U čemu je onda poenta da „budem bezbedna”? Ili, kada smo već kod toga, života u strahu?
Naravno, bila sam silovana, ali silovao me je neko koga volim, a ne stranac u noći. Kada je u pitanju fizički obračun, ja sam pasivno-agresivna. Jednostavno ležim tu i primam udarce. Udarali su me na javnim mestima, udarali su me u privatnosti sopstvenog doma. U oba okruženja, niko ni prstom nije mrdnuo zbog toga što me mlate. Takav je, barem za sada, svet u kome živimo. Ja ne mogu da ga promenim, koja je onda svrha plašiti ga se? Dozvoljavajući sebi da živim u strahu, lišavam sebe sposobnosti za život, i tačka.
Umesto toga, ja se plašim stvari kojih treba da se plašim – činjenice da neće biti penzionog sistema kada ja ostarim. Ideje da ću do kraja života da živim u garsonjeri, opsednuta studentskim zajmom. Toga što je država sve više policijska. Toga da ću umreti pre nego što se ponovo kresnem s nekim. Naravno, i dalje ima strahova, ali to su strahovi koje mogu da nosim sa sobom i van kuće, strahovi kojima mogu da dozvolim da čuče negde u mojoj glavi dok sam napolju i radim sve da izbegnem njihovo prisustvo. Nisam ogrezla u njima. Da, to su strahovi, ali ja ih se ne plašim.
I tako, iako je ponoć, ja sada šetam po zemljanom putu u blizini svog stana, i slušamKsanadu Olivije Njutn Džon, svoju „sigurnu” pesmu. S vremena na vreme se osvrnem, osmotrim teritoriju, ali mi nije važno šta ili ko je iza mene. To nije opipljivo. Ta činjenica me ne užasava, već me teši.