Kada pričamo o ritualnom pozorištu, ljudi se nerijetko sjete Ničea prije nego pomenu Artoa. Niče je vjerovao u pozorište koje se rodilo iz duha muzike, i vraćao ga u dionizijsku ekstazu, Arto je pozorište vodio još dalje do primitivnog doba krvožderstva, prvih nagona i strasti, instinktivnog divljeg ponašanja.