Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas slave Svetog Đorđa, u narodu znan kao Đurđevdan. Gotovo da nema pojedinca koji ovaj veliki praznik danas neće obilježiti, bilo da slavi slavu ili ide u goste, a širom ovih prostora se na ovaj dan čuje pjesma koja nosi naziv po ovom prazniku, “Đurđevdan”.
Pjesma “Đurđevdan” danas je vezana za veselja. Osim što je slušamo tokom svih većih praznika, obožavamo da je čujemo i na drugim veseljima. Ipak, malo ko zna tragediju koja se krije iza ove popularne pjesme i pravu priču o njenom nastavku.
Srbi će zauvijek pamtiti Đurđevdansko jutro 1942. godine. To jutro bilo je pogubno za sarajevske Srbe koji su bili zatočeni u logorima i zatvorima u tom gradu. Profesor doktor istorije umjetnosti Žarko Vidović, jedini preživeli svjedok ovog tragičnog događaja, ispričao je za medije ova pjesma nastala je u “vozu smrti” koji je putovao iz Sarajeva za Jasenovac.
Prema njegovim riječima, na putu prema kazamatu, zatočenici u vagonima bez hrane i vode počeli su da padaju u krize zbog straha i neizvijesnosti. U opštem haosu, jedan od njih, za koga se tvrdi da je bio član sarajevskog kulturno-umjetničkog društva “Sloga”, u sopstvenom grču i nemoći, iz ponosa i prkosa, prvi put je zapjevao:
“Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, svima osim meni, Đurđevdan je!”
Tri decenije kasnije pjesmu je obradio Goran Bregović i dao joj oblik koji je popularan i danas.