“Vidra”, film Srđana Vuletića, svoju svjetsku premijeru imao je na Sarajevo Film Festivalu u prepunom Narodnom pozorištu Sarajevo.
Rame uz rame sa svjetski poznatim glumcima i rediteljima, mladi i dosad uglavnom nepoznati glumci, predstavili su se publici SFF-a u ostvarenju koje nas tjera da razmislimo koliko razumijemo mlade, kakav je naš odnos s roditeljima i da li smo nesvjesno dio kotača u kojem je nasilje nad ženama normalizovana forma.
Snažnu priču koja u fokus stavlja odnose, mentalno zdravlje i borbu za lično dostojanstvo Vuletić je hrabro donio iz ugla mladih glumaca od kojih mnogi nisu profesionalni glumci i glumice. O tome koliko je to bio rizičan, a opet uspješan potez, zašto je njemu važna tema nasilja nad ženama, kako se društvo odnosi prema svojim napotentnijim članovima – mladima… i drugim pitanja sa rediteljem “Vidre” Srđanom Vuletićem razgovaramo u Buka intervjuu.
BUKA: Kako je došlo do saradnje sa scenaristom Stefanom Boškovićem i šta Vas je uopšte zainteresovalo da urdite ovu priču koja se bavi odnosima među tinejdžerima i u fokus stavlja priču o mentalnom zdravlju srednjoškolaca?
Stefana sam upoznao kad je došao na master studije ovdje u Sarajevo, i odmah smo kliknuli.
Ono što me je privuklo ovoj priči je činjenica da iako je fokus priče na tinejdžerima ovo je prije svega priča o samopouzdanju, i kao takva je duboko ljudska, unIverzalna i relevantna za sve generacije. Teme samoprihvatanja i samopouzdanja su teme koje me se duboko tiču, i zbog svega toga ovo je tip filma za koji sam znao da mogu mnogo dati.
BUKA: Film prati priču tinejdžerke koja je izgubila oca. Kakav je bio proces iz Vaše režiserske perspektive da se empatizujete s njenim pogledima na život i donesete priču autentično i iskreno?
Hanin gubitak oca ne pokreće samo priču o bolu i prebrođavanju gubitka, već za mene interesantniju temu nesilja nad ženama, u kojem društvo, porodica kreira neki spektar očekivanja od mlade djevojke šta treba da radi, da kaže, kako da se ponaša i ultimativno da joj otmu kontrolu nad njenim životom. Mislim, makar po dosadašnjim reakcijama, da smo uspjeli da sve to u filmu suptilno i nijansirano uradimo, te da mnogi tu priču osjećaju, prepoznaju kao svoju, jer nažalost balkanska društva su društva u kojima stalno neko nekome želi da nešto nametne ili da vas sputa na vašem putu.
BUKA: Film prikazuje odnos majke i kćerke čija je esencija međugeneracijski jaz i nerazumijevanje. Međutim, kada tinejdžerka ošamari majku i svi je osude, majka, inače učiteljica, odjednom iskaže razumijevanja prema svom djetetu. Kako objašnjavate taj odnos ili potrebu da svoje bližnje branimo od drugih, ali ne i od nas samih?
To je vrlo važan dio filma. Gradio sam taj odnos majke i kćerke u tim godinama kao odnos nekoga ko nije imao hrabrosti da se zauzme za sebe i nekoga ko ne želi da prihvati nametnute modele ponašanja. Hana, iako mlađa, ne želi da se uklapa u kalupe kao svoja majka i zapravo čini mi se da ono što kod lika majke izaziva frustraciju je činjenica ona u liku svoje kćerke prepoznaje bolju verziju sebe, ono što nikad nije uspjela postati. U tom smislu, scena koju pominjete, je scena kada majka shvata da joj kćerka nudi bolji a ne gori put, na nekin način kćerka školuje svoju majku, učiteljicu, i otvara joj vrata u novi, bolji život.
BUKA: Kako je protekao kasting i sam proces snimanja s mladim glumcima – tinejdžerima kojima je ovo prvo iskustvo snimanja i učešča u ovako velikom filmskom projektu? Da li su ispunili Vaša očekivanja?
Moj prvi profesionalni šok u toku predprodukcije filma se desio tokom kastinga kada nam se prijavilo 300 djece na audiciju, a očekivali smo između 30 i 50 prijava. Međutim, moj šok nije vezan za broj te djece, već za činjenicu da su gotovo sva djeca bila odlična. Ipak, na kraju mislim da smo izabrali najbolju podjelu, i da smo imali dosta sreće što su baš ovi mladi ljudi zvijezde našeg filma.
Nema jednostavnog odgovora vezan za sam proces rada sa tkzv neglumcima. Svaki reditelj ima svoj način rada sa neglumcima, pa tako i ja, i to je jedan mukotrpan i minuciozan rad koji mora biti nevidljiv i nenametljiv, koji učite godinama.
Što se tiče drugog dijela pitanja – nakon press projekcije najveći casting agenti i direktori u regiji su tražili kontakte mladih glumaca iz Vidre. Mislim da to govori dovoljno o samom rezultatu, kojim sam i ja izuzetno zadovoljan.
Iskoristio bih priliku da kažem da je Maša Drašler, glavna glumica, njena uloga, vitalna za naš film, te da mi nismo ni slutili koliki potencijal leži u njoj. Način na koji je Maša ležerno a disciplinovano radila, sjajno funkcionisala u timu sa Savinom, Pavlom i svim ostalim glumcima nam je omogućio da ni jednog trenutka ne odstupimo od zacrtane vizije kako ovaj film treba da izgleda i šta treba da bude.
BUKA: Koliko je zahtjevno bilo realistično i istinito preslikati prosječnu modernu porodicu? Ovo je i publici bilo duhovito jer su vjerovatno prepoznali svoje bližnje jer svi imamo takve ljude u porodici – npr uloga koju je igrao Marko Janketić.
Mislim da su prepoznali tu dinamiku naših porodica, i tu igru moći koja pogotovo dolazi do izražaja u nekim važnim trenucima kao što su svadbe, sahrane, rađanje djeteta i slično. Kao i kod ostalih stvari u filmu, za mene je bilo važno da likovi djeluju iz sebe, iz svojih poriva i seta mišljenja jer jedino tako odnosi između likova postaju uvjerljivi i istitniti.
BUKA: Na koji način mi kao društvo imamo prostora za rad na sebi u odnosu na mentalno zdravlje – specifičnije: u razumijevanju procesuiranja tuge i šoka – jer to ne podnosimo svi na isti način?
Nadamo se da je Vidra film koji će ohrabriti našu publiku. Vidra je film koji, između ostalog, govori o tome da ne treba bježati od problema, jer će problemi trčati za vama, već da treba stati i suočiti se sa činjenicom da imate problem. Kada prihvatite da imate problem, onda ste napravili prvi korak ka eventualnom rješavanju tog problema. Činjenica da naje naša heroina, šeasnaestogodišnja Hana smogla snage da riješi svoje probleme nadamo se da će ispirisati mnoge. U tom kontekstu, mislim da i mi kao društvo prvo moramo priznati da imamo problem. Tek tada možemo uopšte doći u poziciju da nešto riješimo. A ako mene pitate, krenuo bih od totalne rekonstrukcije obrazovnog sistema, od osnovne škole pa nadalje, jer očigledno je da ovaj sistem sad proizvodi isfrustrirane mlade ljude na ivici pucanja.