Izvinite, gospodine, vidim da pušite – da li bi ste ikako mogli da mi date jednu cigaretu? Nama nije dozvoljeno da ih držimo ovdje. Mudro pravilo, nema sumnje, u većini slučajeva. Luđacima nikad ne treba vjerovati sa vatrom.
Ali, vjerujte mi, gospodine, ja ne pripadam ovom mjestu, sa svim ovim luđacima. Stvarno, ne pripadam! Zdravog sam razuma kao i bilo ko, isto tako normalan kao i vi. Ali vi sjedite tu, u svom parkiranom autu, slobodni da dođete i odete kad god poželite. A ja sam ovdje, iza ovih rešetaka….
Oh, molim vas ne odlazite! Nemojte se odvesti samo zato što vam se obraćam. Neću vam izazvati nikakvu nelagodu. Ni najmanju. Neću čak tražiti više ni cigaretu od vas.
Pretpostavljam da čekate nekoga. Vašu suprugu? Prijatelja, možda? Nekog od doktora koji rade ovdje u domu? Nije važno. Ako vidim da neko dolazi, prestaću govoriti. Odmakeću se od prozora. Ali do tada, molim vas ostanite. Vi ne znate šta znači moći razgovarati s nekim izvana. Nekim ko će slušati, nekim ko će možda čak i povjerovati….
Ne, to je isuviše za očekivati, naravno. Ali, recite mi, gospodine, da li ja zvučim kao umobolnik? Moj um je zdrav kao što je uvijek i bio; zaista, jeste. Mogu vam riješiti zadatak iz trigonometrije ili izrecitovati neki od Šekspirovih soneta. Ali, kada pokušam da ispričam istinu, oni neće da mi povjeruju.
Gospodine, vi ste džentlmen, to je očito. Imate saosjećanja i strpljenja, volju da saslušate čovjeka. Ja mogu da prepoznam te kvalitete, iz jednog veoma dobrog razloga. Vidite, i ja sam sam džentlmen.
Oh, vi to ne bi ste pomislili videći me, znam. A, ne bi ste mislili tako ni da pročitate moj bolnički karton. U njemu piše da sam ja David Greenlea, mornar na trgovačkom brodu, beznadežni paranoik koji pati od luđačkih obmana. Ali, gospodine, kunem vam se da ja nisam David Greenlea i da nisam lud!
Dozvolite mi da vam ispričam, gospodine, samo kako se to desilo. I dozvolite mi da vas preklinjem da o meni ne sudite na osnovu toga kako izgledam. Ovaj slomljeni nos, ove kvrgave ruke- oni nisu moji, kažem vam, nisu moji! Pripadaju Davidu Greenleu, to je tačno. Ali, ja nisam David Greenleu, nisam. Ja nisam.
Ja sam Edgar Greenlea, potpredsjednik Prekookeanske Brodske Kompanije, sa kućom u Edgewater Drive-u, i ženom i dvoje fine djece…oh, morate mi vjerovati!
Ali, čekajte. Idem prebrzo. Mogu vidjeti nevjericu u vašim očima. I sažaljenje. Da, sažaljenje. Ne zamjeram vam, gospodine, stvarno ne zamjeram. Ali me saslušajte, preklinjem vas. Trajaće samo minutu ili dvije. A neće vas ništa koštati. Samo jednu cigaretu, možda, ako ste voljni tako.
Desilo se to prije skoro godinu dana. Bio sam u svojoj kancelariji, kao i obično. Bio sam i u svom sopstvenom tijelu, takođe, ne ovoj tetoviranoj nakazi u koju gledate. Oh, znam da to zvuči suludo, ali dozvolite mi da objasnim, molim vas!
Samo slušajte…
Jedan od naših brodova, Istočna zvijezda, je bila pristala baš tog jutra. Oko podneva su mi donijeli vijest da je David Greenlea izašao na kopno, da se opija do besvijesti u kafani na doku. David Greenlea, moj najbliži rođak, bijedna ništarija, uvijek pijan ili raspoložen za tuču, uvijek u nevolji. Ja sam mu bio sredio mjesto na Istočnoj zvijezdi. Bez mog urgiranja, izgubio bi ga desetinu puta. Ali, s njegove strane nije bilo zahvalnosti, gospodine. Baš nikakve. Uistinu, mrzio me je jer sam bio uspješan, poštovan, sve što je on želio da bude- a nije bio.
Ma kako zloban bio, osjećao sam se odgovornim za njega kao člana porodice. I, tako sam otišao do te kafane. Našao sam ga, pijanog i gnusnog. Odveo sam ga u stražnju sobu i naručio kafu. Bili smo sami tamo….
Gospodine, da li bi ste ikako mogli da mi date da zapalim jednu cigaretu? Vidite, ja ću pružiti ruku kroz rešetke koliko dalje mogu. Ako bi ste mogli samo da stavite jednu među moje prste, bio bih vam tako zahvalan. Zaista, vi ne znate kako očajnički je gledati drugog čovjeka da puši, kad vi… oh, hvala vam, gospodine, veoma ste dobrostivi!
Tako, natjerao sam Davida da popije kafu. Djelimično sam ga otrijeznio, ali je on nastavio da me psuje. Optužio me je da ga u potaji mrzim, da ga prezirem. Kazao sam mu da ga ne prezirem, da ga samo sažaljevam. Kada sam to rekao, dobacio mi je čudan pogled, napola pripit, a napola prepreden. Onda se nasmiješio. Velim vam, gospodine, vidio sam, od tada, taj osmijeh hiljadu puta u svojim snovima.
“Da ti pokažem jedan trik, Rođače Edgar”, rekao je, “trik koji sam naučio od jedne pjevačice iz Hong Konga. Malo magije, crne ili bijele, zavisno od toga gdje sjediš.”
Izvadio je nešto iz svog džepa i stavio na sto, i ja vidjeh da je to komad jeftine smole. “Prvo mora postojati sažaljenje”, rekao je, smiješeći se onim zlim osmijehom, “da bi vradžbina djelovala. Zatim, moramo prinijeti paljevinu, i konačno moraju biti izgovorene riječi.
Pomislio sam da bulazni, ali sam odlučio da mu udobrovoljim. Tako sam ja… oprostite mi, gospodine, da li bih mogao da vas ugnjavim da mi pripalite cigaretu? Ne trebate mi dati šibicu, samo držite plamen gdje mogu da ga dosegnem vrhom cigarete. Hvala vam, gospodine. Ah, to je dobro….
I tako, ja rekoh rođaku Davidu, “Koje riječi?”
Sad je bio zapalio smolu, i dim se širio. Pogledao me je kroz njega, baš kao što ja gledam vas. Onda je izgovorio riječi. Priđite bliže. Šapnuću vam ih. Još malo bliže. Tu!
Djeluje! Djeluje! Tako mi drevnih i jezivih bogova, vradžbina još uvijek djeluje! Mislio sam da hoće, nadao sam se da hoće! Oh, žao mi je, gospodine, što vas ostavljam tu unutra. Ali, morao sam da izađem, morao sam! A ovo je bio jedini način. Morao sam da zamijenim mjesta sa vama, zar ne shvatate? Morao sam da zamijenim naša tijela, na isti način na koji je to David učinio sa mnom!
Oh, molim vas nemojte tako vrištati i tresti šipke. Nadzornici će doći i staviti vas u ludačku košulju. Jer, za njih će te biti samo David Greenlea, mornar na trgovačkom brodu, beznadežni paranoik. I bez obzira šta vi govorili, neće vam vjerovati. Moraćete čekati svoju priliku, isto kao što sam i ja. Moraćete da čekate da se neko sažali na vas, a onda će morati da bude prinesen paljevina., zapamtite, i riječi. Ne zaboravite riječi.
Sada moram da idem, jer imam mnogo toga da uradim. Ah, da, mnogo toga da uradim. Moj rođak David me ne očekuje, ne u ovakvom obličju. Kakvo iznenađenje za Davida!
Uzeću vaš auto, gospodine, jer vi ga više nećete trebati. Hvala vam za sve, naročito što ste prinijeli paljevinu – mislim, cigaretu. Zbogom, gospodine, zbogom.
Tekst prevela Slavica Tešanović