Filmska verzija priče o čuvenom profesoru Kosti Vujiću – pedagogu Prve muške gimnazije u Beogradu, dobroćudnom osobenjaku i jednom od najznamenitijih ljudi Srbije 19. veka, u sredu uveče će premijerno biti prikazana u Sava centru, u režiji Zdravka Šotre.
Scenario je nastao po istoimenom bestseler romanu Milovana Vitezovića (doživeo je više od 20 izdanja), koji je sačuvao od zaborava neobičnu ličnost Koste Vujića, i neverovatnu generaciju maturanata, iz koje su 1885. godine izašli Mihailo Petrović – Mika Alas, Jovan Cvijić, Jaša Prodanović, Pavle Popović, Milorad Mitrović, Milutin K. Dragutinović, Ljubomir Stojanović…
Pored Aleksandra Berčeka u naslovnoj ulozi, jedan od glavnih likova u filmskom oživljavanju doba od pre 137 godina, poveren je Vojinu Ćetkoviću.
– Igram direktora škole, profesora Kozarca, koji je u Prvu mušku gimnaziju doveden da zevede red – kaže za Vojin Ćetković.
Kakav je vaš direktor Kozarac?
– Bez obzira na svoju strogost, on voli đake. I mada stalno ima neke primedbe na rad Koste Vujića, stari profesor mu je, u stvari, veoma drag i simpatičan. Kozarac je malo namćorast, ali nije klasičan negativac, samo naizgled, i na momente može tako da izgleda. U filmu niko od junaka i ne radi ništa negativno, svi oni su negde dobri i “umiveni”. Glumci vole da igraju profesore, jer su ti likovi posebni – neki su fanatici svog posla, naročito oni stari, kao što je bio Kosta Vujić, i gotovo uvek su “drugačije sorte”.
Da li je današnje vreme, lišeno pravih autoriteta, takođe jedan od razloga da se obnovi priča o profesoru Kosti Vujiću?
– Vreme u kome danas živimo, i o kojem stalno toliko govorimo kao o teškom i nemoralnom, zaista je porušilo mnoge vrednosti, naročito, instituciju profesora. Ljudi koji obavljaju jedan od najodgovornijih poslova, na mnogo načina nemaju poštovanje – prvo, rade za besmislene novce, a sada su učenici i njihovi roditelji dobili neka posebna prava. Neretko čujem da đaci šamaraju profesore, da se neke folk dive javno žale na nastavnike, pa onda su tu i neki donatori škola koji traže da njihova deca imamu poseban tretman… Profesori danas žive težak život. Naravno, verujem da i danas ima onih fanatika kao što je bio Kosta Vujić, koji žive u svojim mikrosvetovima, čestito predani svom radu, na našu sreću, i na sreću naše dece.
Mi danas, nažalost, ne čujemo mnogo o junacima naše svakidašnjice, kao što je bio profesor Vujić?
– Zato što svi mediji više vole da objavljuju senzacionalne vesti, nego da je neki profesor imao petoricu đaka – pobednika na matematičkim takmičenjima. Ako se tako nešto i objavi, onda se to napiše malim slovima. Stalno se okrećemo negativnim primerima, ni sam ne znam zbog čega, ili su to možda one prve “male boginje” demokratije – da kažemo o svemu i o svima sve što imamo, pa i da dodamo. Voleo bih da postoji neka kulturna cenzura, koja bi sprečavala i ljude koji su u javnosti i medije da ne idu u takve niskosti koje danas možemo da vidimo i čujemo.
Ima li danas ostataka te romantične građanske Srbije, promoviše li i naše vreme takve vrednosti i ljude?
– To kako su naši rukometaši igrali, iz utakmice u utakmicu, kako su postajali tim, jeste romantična priča današnje Srbije. I priča o Novaku Đokoviću je romantična. Momak koji je postao najsvetlija tačka ove zemlje. Kad vidim takve pobede, uvek se setim stihova da se “Domovina brani lepotom i čašću”. I to jeste jedino pravo, istinsko rodoljublje – to sa koliko srca i želje igraju naši rukometaši, vaterpolisti, odbojkaši. Oni su pravi heroji, najkvalitenije što ova zemlja ima, naš etalon. Dakle, možemo da budemo i takvi, i to je, verovatno, još jedino što nam uliva nadu.
Tekst je preuzet iz Večernjih novosti
Arhiva BUKE