Umesto toga predlažu nam jeftin i
krajnje opasan surogat unutrašnjoj čovekovoj tendenciji za promenom: ovaj ili
onaj politički pokret. Jer svaki politički pokret predstavlja sredstvo
izbegavanja lične odgovornosti za ono što se dogodilo. A čovek koji
se spolja bori protiv Zla, automatski sebe poistovećuje sa Dobrom, počinje sebe
da smatra njegovim nosiocem. To je samo forma
samoopravdavanja, self-comfort, i u Rusji je ona rasprostanjena ništa
manje nego bilo gde u svetu, možda se samo ispoljava na drugi način, jer tamo
ima opipljiviju osnovu, više je determinisana u doslovnom smislu. Zajedništvo u
sferi ideja po pravilu ništa posebno dobro nije donelo.
Čak ni u sferama veoma
visokih ideja: setimo se Lutera. Šta reći o čisto političkim idejama! „Svet je
rđav, treba ga promeniti. Na takav i takav način.“ Svet uopšte nije rđav, može
se čak reći da je dobar. A istina je da su ga iskvarili njegovi stanovnici. I
ako nešto treba menjati, nisu to detalji pejzaža, treba menjati same sebe. U
političkim pokretima je glupo to što oni odlaze suviše daleko od svog
polazišta; što njihove posledice ponekad tako unakaze svet da ga možemo
smatrati rđavim, čisto vizuelno; što ljudsku misao usmeravaju u ćorsokak. Napon
političkih strasti direktno je proporcionalan rastojanju od izvora problema.
Josif Brodski
Pisac je usamljeni putnik,1985.
(odlomak iz eseja)