U ličnom spravomspisu, nesumnjivo jedinstvena prozna kolekcija „veštine pričinga”
Muzika i priča
Da značenjima i moćima izvorne literature nije potvrdila svoju neponovljivost, za pripovednom prozom gitariste, pevača, kompozitora, glumca i ilustratora Džona Lenona ne bi danas ni vredelo posezati. Novim metaforama i drugačijim otkrićima smisla pisane reči, svega onog čime ona čoveka prati u životu, dve knjige njegovih originalnih proznih tekstova i u prvim godinama novog veka potvrđuju autentičnost. I posle četrdeset godina od pojave prve knjige proznog diptiha, u više potonjih izdanja, no i u jednom tomu, i izvedene scenske dramatizacije po motivima iz prve knjige, znači i zvuči zaista kao novo savremeno štivo.
Na tragu iskustava i vrednosti muzike koju je stvarao i izvodio sa „Bitlsima” ukrstio je svoje strasti, sudbinu, politička ubeđenja, istinu i životnu neposrednost, ironišući ideje, naravi i međusobne odnose, rečnikom koji je dobro poznavao i literarno modelovao. Kao na kružnoj pozornici na kojoj su četvorica „čupavaca” najčešće izvodili „električnu narodnu muziku dvadesetog veka” (njegov izraz), u srazmeri sa izražajnim mogućnostima kratke priče, slobodnom, izvanrednom verbalnom igrom, pred nama je angloamerički uređen svet, bez prethodne najave, hrupio u čitav srodstveni niz antilikova, kojima se tek s vremena na vreme priključuje autor u ulozi pripovedača.
Kakav je Lenon pripovedač – to se zna, jer su nebrojeno puta njegov karakter i shvatanja života medijski opisivani, osvetljavani i oponašani. Ovde on mnogo polaže na svoj stvaralački duh, vrcavost, inteligenciju i jezičku bravuroznost, šarm i neobaveznost. Tako, na primer, neki čovek po imenu Delimično Dejv, ima razumevanja za „obojeni problem”, za razliku od pečenjaka koji sam ne shvata značaj svog rasnog problema. Uzoran građanin Frenk, u kupatilu na vagi, na veliko iznenađenje otkriva da je „dvajes santimetara teži”. Tužni Majkl je, noćima posle napornog dana, „otpravljao sahatove na kuli”, za njim Džumbelaj Džim je opominjao Trunku Ponedeljka i Doktoriranog Laveža da ne „upucavaju neke Rogonose, Niskokokonjose i Otumbose”: „Presmanite utucavati te životinje”, dok „sin svoga oca”, Henri, odbija da ostavi školu i pridruži se očevom poslu koji je imao „Klimarsku radnju”. Bravurozno pak oponaša se govorna mana nesrećnog Frenka, koji nema „puava na sopstueni život”. I tako redom.
Ispunjene dramatičnošću na samo životnoga apsurda nego i vratolomne ironije, priče iz Džonovih knjiga protestuju protiv svega ustaljenog, pa i protiv samih likova, sa lenonovskim smislom umetničke misije. Sa nonšalantnom jednostavnošću i ubedljivošću, satirično, decentno bravurozno, izuzetno efektno.
U svojevremeno veoma zapaženoj i popularnoj ediciji „Otkrivanja”, časopisa za književnost, umetnost i kulturu „Gradina”, u Nišu je, 1982. godine, objavljen, a deceniju potom u „Prosveti” ponovljen izbor priča pod neobičnim naslovom U ličnom spravomspisu. Prevodilac Dragana Trandafilović je vrlo živo nalazila i tvorila odgovarajuće sintagmatske jedinice i kovanice našem jezičkom slengu, persiflirajući frazeološku elokventnost Lenonovog teksta. Uspelosti prevoda doprinela je saradnička grupa (Branislav Simović, Miodrag Novaković, Enriko Alvarez), dodajući smisao ili ga čak izoštravajući preko onog što im je originalom ponegde podsticano, a da ne oštete uspomenu na „najvažniju osobu šezdesetih” minulog veka i čudesnog sadejstva talenata, stvaralačkih snaga, mnogih ličnih vrednosti (Petar Popović u pogovoru srpskom izdanju).
U konačnom značenju, najsrodnije su iracionalnom svetu bajki, nesputane mašte ili nepresušnim radionicama nestvarnosti, u koji su čitaoce generacijama, kako je s pravom već zapaženo, istovremeno u različitim nivoima, prenosili Andersen, Braća Grim, Egziperi. (Dok Lenonovi pesnički uzmasi oduševljavaju uz sve razumevanje koje imamo za jezičku „izokrenutost” Štihova Ogdena Neša.)
Nesumnjivo jedinstvena prozna kolekcija izazovno posvećena samoj „veštini pričinga”! Svestrana stvaralačka ličnost jedinstvenog autorskog puta od prodavnice ploča do knjižara, od diskoteka ka biblioteci, Džon Lenon je, ne baveći se time kao pisac, na svoj način (na – čin) doprineo poetici male forme i kratkoj priči.
Svoj prozni svet sažeo je u samo finale pesme „Sećam se Arnolda”, kako se inače najtrajnije dela razrešavaju: „Čiča Riča i gotova priča”. Na određeni prostor svake priče svedeno, upućuje i na prirodu njegovog „ličnog spravomspisa”.
————————————-
Skorišćrnje volovizije
Mljuzdi i blajzevi (granitura)
Koliko mnogo svako ljuda bleda „Ljudi i krajevi”? U poslednjem Tevelizičnom prilogu tumarajući reportir intervenisao je pitanjem:
„Da li više volite Velikog Granta od Sivog Berka”?
Na ovem pitanjem mnog je ljuda odgovorilo:
„U neku ruku ko smo mi da to sudimo? Hoću reći ko smo mi?”
Panorastma (BBC)
Istodobno pipanje je bilo postavljeno kroz malo više radonadničkog naroda o sledećem –
„Da li pripremate Moveđe Kosti u Turšiju ili Tai – či pasulj zgus”?
Na ovaj isprašaj mnogo je ljuda odgovorilo:
„Ko je taj Toveđi Mosta od Kuršije”? Ma ko li je taj?”
Ovo opovrgava izviđaj iz Piltdauna
Svi slušaju radijo.
Ima li mnogo spotova na DDT-ju? Tu leži zec što se mene dotiče obaljuju veliki posrao. Ali u zezi sa BBBC Dokumudarnim Frogramom – isti je odličan čak i ako to oni sami prijavljuju.
9 ½ ljuda bleda DDT-i.
Takođe bledaju BBBBC. Svi ostali čitaju Polipiku Eksces, Nofosilosti, izuzev Gospodnjeg Glasnika.
Džon Lenon
(Iz knjige priča U ličnom spravomspisu)
Tekst je preuzet iz Politike