Ožujak
je za mene oduvijek žudnja za obnovom identiteta, stečenog mojim
usputnim zemnim rađanjem 10. travnja 1922. godine. Ono, u kojoj je pred
Europom bio još jedan nesmiljen gubitak povijesne nevinosti —
ustoličenjem dvaju najoprečnijih simbola u okrilju civilizacijskih
tijekova: srpa i čekića s jedne, a kukastoga križa s druge strane.
Je li naslutila toliko zlo taktovima
rumbe i charlestona zbunjena vila dalmatinska, koju su kroz stoljeća
uzastopce i silovali i udarali, na glavu joj stavljali krunu i skidali
je, tjerali je da plače i da prosi, da rađa i da porod svoj golim rukama
pod trsove loze i pod grane maslina zakapa… Jesu li moj otac
Prvićanin i moja majka Šoltanka toj vili iz žuljevita dlana pročitati
mogli, kakvoj Scili u susret hrlimo i kakva nas Haribda — u tom moreuzu
mitologije i zbilje — s već ispletenom paklenskom omčom ondje čeka?…
rumbe i charlestona zbunjena vila dalmatinska, koju su kroz stoljeća
uzastopce i silovali i udarali, na glavu joj stavljali krunu i skidali
je, tjerali je da plače i da prosi, da rađa i da porod svoj golim rukama
pod trsove loze i pod grane maslina zakapa… Jesu li moj otac
Prvićanin i moja majka Šoltanka toj vili iz žuljevita dlana pročitati
mogli, kakvoj Scili u susret hrlimo i kakva nas Haribda — u tom moreuzu
mitologije i zbilje — s već ispletenom paklenskom omčom ondje čeka?…
Starijim otočanima, koji su na
drvenim klupama ili u seoskoj brijačnici u kasna popodneva po dolasku
malog, od žurbe uspuhanog parobroda — prelistavali svježe novine, činilo
se možda da će im svijet postati bliži i svjetska zbivanja razumljivija
ako na prazan kućni zid — u tom prijetnjama i obznanama ispunjenom
vremenu — čavlićima pribiju oveći žutomodrozeleni gluh zemljovid. Pa ma
koju zemlju ili kontinent predstavljao, jer svaka bi točka na križanju
meridijana i paralela mogla biti provalijom, s kojega će neki narod prvi
viknuti u pomoć…
drvenim klupama ili u seoskoj brijačnici u kasna popodneva po dolasku
malog, od žurbe uspuhanog parobroda — prelistavali svježe novine, činilo
se možda da će im svijet postati bliži i svjetska zbivanja razumljivija
ako na prazan kućni zid — u tom prijetnjama i obznanama ispunjenom
vremenu — čavlićima pribiju oveći žutomodrozeleni gluh zemljovid. Pa ma
koju zemlju ili kontinent predstavljao, jer svaka bi točka na križanju
meridijana i paralela mogla biti provalijom, s kojega će neki narod prvi
viknuti u pomoć…
Napajajući oči na tim jednostavnim
širokim plohama — za koje im, na svu sreću, ne trebaju naočale — kao da
su postajali zreliji i iskusniji, te su na svoje čelno mjesto za stolom
sjedali čiste savjesti, da bi se prepustili blagodati skromne večere,
obiteljske mirotvornosti i sna.
širokim plohama — za koje im, na svu sreću, ne trebaju naočale — kao da
su postajali zreliji i iskusniji, te su na svoje čelno mjesto za stolom
sjedali čiste savjesti, da bi se prepustili blagodati skromne večere,
obiteljske mirotvornosti i sna.
Tako je bilo i u mom djetinjstvu. U
koji god stan bismo se ugnijezdili — u neprestanim činovničkim seobama
iz jednog općinskog središta u drugo — s nama bi se uvijek doselio, kao
ravnopravan član obitelji, i jedan veliki dobro uščuvan zidni zemljovid,
što bi ga otac odmah prikačio na počasno mjesto; obično visoko iznad
kuhinjskoga stola. Bliže prozoru a podalje od ognjišta, koje je bilo
svijet za sebe — i ni prevrtljiva povijest ni ukleti zemljopis nisu ga
se ni najmanje ticali dok god je na njemu stajao gospodstveni lonac, i
dok je u kući bilo žigica da se pod njim zapali vatru.
koji god stan bismo se ugnijezdili — u neprestanim činovničkim seobama
iz jednog općinskog središta u drugo — s nama bi se uvijek doselio, kao
ravnopravan član obitelji, i jedan veliki dobro uščuvan zidni zemljovid,
što bi ga otac odmah prikačio na počasno mjesto; obično visoko iznad
kuhinjskoga stola. Bliže prozoru a podalje od ognjišta, koje je bilo
svijet za sebe — i ni prevrtljiva povijest ni ukleti zemljopis nisu ga
se ni najmanje ticali dok god je na njemu stajao gospodstveni lonac, i
dok je u kući bilo žigica da se pod njim zapali vatru.
Ni mene, još kao djevojčicu, nije
mimoišla ta slabost, ili bolje strast, prema zemljovidu kao postojanom
životnom pratiocu, koji te iznevjeruje, ne svojom voljom, jedino kod
nestanka starih država i nastanka novih, a to je uvijek praćeno
promjenom onih markantno iščrčkanih vijuga, oko kojih plazi — pod
neuglednim grmuljcima — tiha i neurastenično zlovoljna samosvijest
državnih granica. Ispoljila se ta nastranost kod mene kasnije, u
priličnoj mjeri, u poluprogonstvu u kom se nađoh u listopadu 1940.
godine ranim osamostaljenjem i neumitnim razlazom s morem. Dugi niz
godina, u podstanarskim sobičcima, ili po tuđim predsobljima, bez
raskoši vlastitog zida pa tako i zidnog zemljovida, moradoh se
zadovoljiti školskim atlasom ili pak posve malom kartom s naznakama
pošta, u kalendaru, što mi je u tramvaju ili autobusu — pa i u
pješačenju prigorskom cestom — služio za improvizacije i bilješke.
mimoišla ta slabost, ili bolje strast, prema zemljovidu kao postojanom
životnom pratiocu, koji te iznevjeruje, ne svojom voljom, jedino kod
nestanka starih država i nastanka novih, a to je uvijek praćeno
promjenom onih markantno iščrčkanih vijuga, oko kojih plazi — pod
neuglednim grmuljcima — tiha i neurastenično zlovoljna samosvijest
državnih granica. Ispoljila se ta nastranost kod mene kasnije, u
priličnoj mjeri, u poluprogonstvu u kom se nađoh u listopadu 1940.
godine ranim osamostaljenjem i neumitnim razlazom s morem. Dugi niz
godina, u podstanarskim sobičcima, ili po tuđim predsobljima, bez
raskoši vlastitog zida pa tako i zidnog zemljovida, moradoh se
zadovoljiti školskim atlasom ili pak posve malom kartom s naznakama
pošta, u kalendaru, što mi je u tramvaju ili autobusu — pa i u
pješačenju prigorskom cestom — služio za improvizacije i bilješke.
Zemljovidi su strpljivi poput zidova. Oni znaju čekati. A kad dođe njihov trenutak, nezaustavljivi su, prodorni poput olujine.
Bila sam im zahvalna što su znali
dijeliti sa mnom pelin nostalgija, te sam odmah po useljenju u dvosobni
društveni stan na drugom katu u ulici M. Badela broj 15, početkom
pedesetih, iznad željezna kreveta dovučena iz Sesveta okačila — nešto
dulju od tog kreveta i usku — vrlo slikovitu kartu naše istočne obale
Jadranskoga mora; mora koje je tu, meni ob desna, ničijim pogledima
podastrto osim mojim, isprva odisalo modrom svježinom galice i zelenilom
limunova lišća… da bi potom, iz godine u godinu, ta modrina postepeno
blijedila i prekrivala se mrenom zaborava sve to sivljom, što je moja
žud za tim lijepim plavim Jadranom postajala gorčom i žarčom. Ne,
blijedio s njom nije i besani bratov lik, a ni spomen na kobni rastanak,
kada mi ju je u amanet ostavio, zaputivši se put Ivanje rijeke…
dijeliti sa mnom pelin nostalgija, te sam odmah po useljenju u dvosobni
društveni stan na drugom katu u ulici M. Badela broj 15, početkom
pedesetih, iznad željezna kreveta dovučena iz Sesveta okačila — nešto
dulju od tog kreveta i usku — vrlo slikovitu kartu naše istočne obale
Jadranskoga mora; mora koje je tu, meni ob desna, ničijim pogledima
podastrto osim mojim, isprva odisalo modrom svježinom galice i zelenilom
limunova lišća… da bi potom, iz godine u godinu, ta modrina postepeno
blijedila i prekrivala se mrenom zaborava sve to sivljom, što je moja
žud za tim lijepim plavim Jadranom postajala gorčom i žarčom. Ne,
blijedio s njom nije i besani bratov lik, a ni spomen na kobni rastanak,
kada mi ju je u amanet ostavio, zaputivši se put Ivanje rijeke…
Preostali veći dio stana ustupih bez
određena roka beskućnim brodolomcima iz Sesveta: mojoj majci i ocu,
mlađoj neudatoj sestri s malim sinom i starijoj tetki Štefaniji — mojoj
dobrotvorki iz školskih mi šibensko-splitskih dana, kada su mi ona i
tetak Petar bili sve do velike mature, premda i sami siromašni, zamjena
za roditeljski dom. Dom iz temelja uzdrman i nepopravljivo iz zavičaja
iščašen posljedstvom tragičnih političkih događaja s kraja dvadesetih.
određena roka beskućnim brodolomcima iz Sesveta: mojoj majci i ocu,
mlađoj neudatoj sestri s malim sinom i starijoj tetki Štefaniji — mojoj
dobrotvorki iz školskih mi šibensko-splitskih dana, kada su mi ona i
tetak Petar bili sve do velike mature, premda i sami siromašni, zamjena
za roditeljski dom. Dom iz temelja uzdrman i nepopravljivo iz zavičaja
iščašen posljedstvom tragičnih političkih događaja s kraja dvadesetih.
Ali kućni ljubimac zemljovid ostaje
kućnim ljubimcem bez obzira na sve munje i gromove oko njega, na prostor
i na vrijeme, na marširanje novih ideologija uz odstupajući topot
starih… Ne začudih se stoga nimalo kada jednoga jutra — ubrzo nakon
useljenja te gromoglasne i gladne »torcide« — u najvećem od triju
hodnika toga nefunkcionalno prerastegnuta staništa spazih onaj veliki
zlarinski zemljovid, što je za svih ratnih godina u Sesvetama bio zbog
svoje povijesne nepodobnosti negdje sakriven, a u poraću nije odmah
iznesen na svjetlo dana; čekalo se, tko zna, za tu ceremoniju mogući
nikad nedočekan povratak Nestaloga, za koga je majka Antica sve do svoje
smrti vjerovala da je živ… »u nekoj dalekoj zemlji gdje svi u bijelom
— kako joj neka vračara šapatom reče — i hodaju pokritih lica«… Nitko
mi, međutim, ne htjede reći gdje je završila ona »legalna« sesvetska,
na zidu jedne kao babarogin zamak pocrnjele prizemnice, kraj špajze u
kojoj se mrzovoljno kiselio kupus — olovkom sva išarana velika
zemljopisna karta države NDH, gdje su budno praćeni svi ratni »pat« i
»mat« potezi prema novinskim izvješćima. Otac sve sprema i skriva poput
hrčka, uvjerena sam da će i ta izroniti jednoga dana odnekud i upitati
nas: jeste li, brodolomci, svi na broju?
kućnim ljubimcem bez obzira na sve munje i gromove oko njega, na prostor
i na vrijeme, na marširanje novih ideologija uz odstupajući topot
starih… Ne začudih se stoga nimalo kada jednoga jutra — ubrzo nakon
useljenja te gromoglasne i gladne »torcide« — u najvećem od triju
hodnika toga nefunkcionalno prerastegnuta staništa spazih onaj veliki
zlarinski zemljovid, što je za svih ratnih godina u Sesvetama bio zbog
svoje povijesne nepodobnosti negdje sakriven, a u poraću nije odmah
iznesen na svjetlo dana; čekalo se, tko zna, za tu ceremoniju mogući
nikad nedočekan povratak Nestaloga, za koga je majka Antica sve do svoje
smrti vjerovala da je živ… »u nekoj dalekoj zemlji gdje svi u bijelom
— kako joj neka vračara šapatom reče — i hodaju pokritih lica«… Nitko
mi, međutim, ne htjede reći gdje je završila ona »legalna« sesvetska,
na zidu jedne kao babarogin zamak pocrnjele prizemnice, kraj špajze u
kojoj se mrzovoljno kiselio kupus — olovkom sva išarana velika
zemljopisna karta države NDH, gdje su budno praćeni svi ratni »pat« i
»mat« potezi prema novinskim izvješćima. Otac sve sprema i skriva poput
hrčka, uvjerena sam da će i ta izroniti jednoga dana odnekud i upitati
nas: jeste li, brodolomci, svi na broju?
Drugi, nešto manji ali idejno
politički posve neutralan zemljovid — zato jer je pokazivao samo brda i
doline, rijeke s njihovim pritokama i obalu s tisuću otoka, i s onim
tisuću i prvim koji iz mora Adrijanskoga jošizronio nije — pribijen
bješe isto onako brižno kao nekad, u kuhinji, podalje od štednjaka a
bliže prozoru, malo ukrivo i za neke od ukućana — da li namjerno? —
ponešto previsoko…
politički posve neutralan zemljovid — zato jer je pokazivao samo brda i
doline, rijeke s njihovim pritokama i obalu s tisuću otoka, i s onim
tisuću i prvim koji iz mora Adrijanskoga jošizronio nije — pribijen
bješe isto onako brižno kao nekad, u kuhinji, podalje od štednjaka a
bliže prozoru, malo ukrivo i za neke od ukućana — da li namjerno? —
ponešto previsoko…
U tom još nedovršenom staništu u
sivoj Badelovoj zgradi prozor moje sobe bio je dvojni, dosta velik, bez
žaluzina i zastora — i s njega su već tih prvih dana moja znatiželjna no
dobrohotna majka i stroga tetka, starinski ovalna lica, povučene malo
ustranu, katkad, oko dva popodne, pogledavale put ulaznih vrata susjedne
nam isto ovakve zgrade broj 13. Na tim bi se vratima tada pojavljivala
lijepa bijeloputa plavojka Marija, da dočeka svog supruga koji se u to
vrijeme vraćao — tramvajem i autobusom poput mene — iz grada, iz
redakcije u kojoj je radio. Bakrenokosog, tada još mlađahnog Zlatka
Tomičića, čiju su tih dana izašlu knjigu »Četvrtoga ne razumijem« s
mojega stola — kad ne bih zaključala sobu — uzimale i čitale ju s
velikim zanimanjem: majka na glas, smijući se ponekom stihu ili ga
uspoređujući s mojima koje je znala, a stroga tetka u sebi, nijemo
uozbiljena tek brzo mičući tanko izrezanim usnicama… e da bi
procijenila kakav li je to čovjek taj moj čas zlatokosi, čas crvenokosi
susjed — s tako lijepom mladom ženom — koji je već dvaput ili triput
pozvonio na moja vrata, i ona mu je svaki put rekla da nisam kod kuće. A
zašto? Zato jer je sretno oženjen, jer četvrtoga ne razumije… dakle
mu ni treći nije potreban… a poglavito zato što je tako razbludno i
kuštravo riđokos — kao tajanstveni gospodin iz nekog ljubavnog romana
što ga je u mladosti čitala i nije joj nikad izašao iz pamćenja; a ona
je, kao neudata djevojka, tamo gore u stršećim u nebo grohotama gutala
sve što bi joj rođaci Bavčevići iz Splita na posudbu donosili. No mama
mi je jednom prišapnula da ga tetka ne podnosi zato što ima isto takav
»lijen« glas kao jedan ispovjednik iz Donjeg sela, koji bi joj uvijek za
pokoru natovario previše zdravomarija…
sivoj Badelovoj zgradi prozor moje sobe bio je dvojni, dosta velik, bez
žaluzina i zastora — i s njega su već tih prvih dana moja znatiželjna no
dobrohotna majka i stroga tetka, starinski ovalna lica, povučene malo
ustranu, katkad, oko dva popodne, pogledavale put ulaznih vrata susjedne
nam isto ovakve zgrade broj 13. Na tim bi se vratima tada pojavljivala
lijepa bijeloputa plavojka Marija, da dočeka svog supruga koji se u to
vrijeme vraćao — tramvajem i autobusom poput mene — iz grada, iz
redakcije u kojoj je radio. Bakrenokosog, tada još mlađahnog Zlatka
Tomičića, čiju su tih dana izašlu knjigu »Četvrtoga ne razumijem« s
mojega stola — kad ne bih zaključala sobu — uzimale i čitale ju s
velikim zanimanjem: majka na glas, smijući se ponekom stihu ili ga
uspoređujući s mojima koje je znala, a stroga tetka u sebi, nijemo
uozbiljena tek brzo mičući tanko izrezanim usnicama… e da bi
procijenila kakav li je to čovjek taj moj čas zlatokosi, čas crvenokosi
susjed — s tako lijepom mladom ženom — koji je već dvaput ili triput
pozvonio na moja vrata, i ona mu je svaki put rekla da nisam kod kuće. A
zašto? Zato jer je sretno oženjen, jer četvrtoga ne razumije… dakle
mu ni treći nije potreban… a poglavito zato što je tako razbludno i
kuštravo riđokos — kao tajanstveni gospodin iz nekog ljubavnog romana
što ga je u mladosti čitala i nije joj nikad izašao iz pamćenja; a ona
je, kao neudata djevojka, tamo gore u stršećim u nebo grohotama gutala
sve što bi joj rođaci Bavčevići iz Splita na posudbu donosili. No mama
mi je jednom prišapnula da ga tetka ne podnosi zato što ima isto takav
»lijen« glas kao jedan ispovjednik iz Donjeg sela, koji bi joj uvijek za
pokoru natovario previše zdravomarija…
*
Bile su mi tada — u vrijeme
useljenja — trideset i dvije godine, bila sam neudata, bez djece, težila
65-70 kg i sa svega dvije zbirke pjesama za sobom: Zore i vihori i
Pjesme. Ali je i u dnevnome tisku i u časopisima bilo često novih
stihova koje je javnost — u ondašnjoj nestašici »žutog«, u sivilu
društvenih događanja — pratila sa začudnom pozornošću. No na taj način
stečena popularnost bila je još od samoga početka takoreći trn u oku
onima koji su je sticali sjedeći zorno na dugim, idejnom čišćenju
posvećenim sastancima — koji su za te glavešinske ikonodule značili
sigurno poene u karijeri, uspon prema kulturnom i akademskom Olimpu,
prioritet u dodjeli najboljih radnih mjesta, najboljih stambenih
prostora, najlaskavijih kritičarskih hvalospjeva. Od takvih moja je prva
knjiga dobila »nogu v rit«, a druga — kad su se ti isti, po komandi
odozgor, uskoro premaskirali u »zapadnjake« — od njih je istih ožigosana
pokajničkom, što sa istinom o njenom nastanku u pokušaju mog intimnog
bijega iz okova vlastite prošlosti nikakve veze nema.
useljenja — trideset i dvije godine, bila sam neudata, bez djece, težila
65-70 kg i sa svega dvije zbirke pjesama za sobom: Zore i vihori i
Pjesme. Ali je i u dnevnome tisku i u časopisima bilo često novih
stihova koje je javnost — u ondašnjoj nestašici »žutog«, u sivilu
društvenih događanja — pratila sa začudnom pozornošću. No na taj način
stečena popularnost bila je još od samoga početka takoreći trn u oku
onima koji su je sticali sjedeći zorno na dugim, idejnom čišćenju
posvećenim sastancima — koji su za te glavešinske ikonodule značili
sigurno poene u karijeri, uspon prema kulturnom i akademskom Olimpu,
prioritet u dodjeli najboljih radnih mjesta, najboljih stambenih
prostora, najlaskavijih kritičarskih hvalospjeva. Od takvih moja je prva
knjiga dobila »nogu v rit«, a druga — kad su se ti isti, po komandi
odozgor, uskoro premaskirali u »zapadnjake« — od njih je istih ožigosana
pokajničkom, što sa istinom o njenom nastanku u pokušaju mog intimnog
bijega iz okova vlastite prošlosti nikakve veze nema.
U mlađim danima normalno je ne
pisati autobiografiju — jer je zapravo još i nemaš — nego se uporno i
zapušenih ušiju na sve usrdnije opomene sudbine piše stihove, i
stihove… zatvaraš se u bajkovitu i usamljenu tvrđavu od tih stihova,
uvjeren kako si nedodirljiv od šapa za tobom ispruženim, zaštićen od
vučjih očnjaka, ukratko: pobjednik. No ta tvoja tvrđava kad tad popustit
će jačim silama, srušit će se u prah i pepeo, a ti ćeš samcat i golcat,
poražen, stajati pred samozvanim sucima — a vlast će od svega oprati
ruke i reći: eto vam te vaše slobode, imate je, a nas — molim lijepo —
ne gnjavite više!
pisati autobiografiju — jer je zapravo još i nemaš — nego se uporno i
zapušenih ušiju na sve usrdnije opomene sudbine piše stihove, i
stihove… zatvaraš se u bajkovitu i usamljenu tvrđavu od tih stihova,
uvjeren kako si nedodirljiv od šapa za tobom ispruženim, zaštićen od
vučjih očnjaka, ukratko: pobjednik. No ta tvoja tvrđava kad tad popustit
će jačim silama, srušit će se u prah i pepeo, a ti ćeš samcat i golcat,
poražen, stajati pred samozvanim sucima — a vlast će od svega oprati
ruke i reći: eto vam te vaše slobode, imate je, a nas — molim lijepo —
ne gnjavite više!
*
Tako je, eto, mojom jedinom
»tvrđavom« bio i ostao taj fatamorganama opčinjen stan u Badelovoj — a
sada Vila Velebita — ulici br. 15, u Studentskome gradu u Dubravi, koji
niti sa studentima a još manje s Gundulićem ničeg zajedničkog nema, ali
žitelji centra, neupućeni u to, uzdahnu katkad: — Eh, taj studentski
raj, taj zagrebački »Quartier latin«, sigurno Vas to inspirira! A još da
je, umjesto Miroševca, »Pere Lachaise« ili »Montmartre«!…
»tvrđavom« bio i ostao taj fatamorganama opčinjen stan u Badelovoj — a
sada Vila Velebita — ulici br. 15, u Studentskome gradu u Dubravi, koji
niti sa studentima a još manje s Gundulićem ničeg zajedničkog nema, ali
žitelji centra, neupućeni u to, uzdahnu katkad: — Eh, taj studentski
raj, taj zagrebački »Quartier latin«, sigurno Vas to inspirira! A još da
je, umjesto Miroševca, »Pere Lachaise« ili »Montmartre«!…
Kad su ipak — nakon 17 godina
nasukanosti na tvrdu badelomajuhovsku hrid svi osim mene članovi posade
familijarnog gusarskog broda s imenom FANTOM PARUN naškrabanim na pramcu
(ili krmi?) napustili tu podrtinu i odselili se u grad, jedino što nisu
sa sobom ponijeli, čudno, bili su zemljovidi. Tako sam ih sada imala
tri: dva stara njihova i jedan noviji, moj, što sam ga donijela
prijašnjih godina na jednom od mojih čestih povrataka iz Sofije; onamo
odlazih također u neku vrst poluprogonstva, bez ičijega blagoslova, kao
slobodan umjetnik i slobodna građanka… da pišem, prevodim i da se ako
hoću — čak i udam, jer mi je dodijalo biti vječnom studenticom i
usidjelicom Badalićeve petnaest. Sada na ovoj od tvorničkih boca
nastaloj hridi ostadoh potpuno sama raskrstivši zauvijek, prisilno,
nakon ulaska sovjetskih trupa u Prag u kolovozu 1967. godine, i s tom
mojom »drugom domovinom« i s mužem Ljubenom. Tu neveliku zemljopisnu
kartu države Bugarske nalijepila sam na zid, iznad neupotrebljiva
plinskog štednjaka, pa sjela i u nju dugo, rezignirano gledala…
nasukanosti na tvrdu badelomajuhovsku hrid svi osim mene članovi posade
familijarnog gusarskog broda s imenom FANTOM PARUN naškrabanim na pramcu
(ili krmi?) napustili tu podrtinu i odselili se u grad, jedino što nisu
sa sobom ponijeli, čudno, bili su zemljovidi. Tako sam ih sada imala
tri: dva stara njihova i jedan noviji, moj, što sam ga donijela
prijašnjih godina na jednom od mojih čestih povrataka iz Sofije; onamo
odlazih također u neku vrst poluprogonstva, bez ičijega blagoslova, kao
slobodan umjetnik i slobodna građanka… da pišem, prevodim i da se ako
hoću — čak i udam, jer mi je dodijalo biti vječnom studenticom i
usidjelicom Badalićeve petnaest. Sada na ovoj od tvorničkih boca
nastaloj hridi ostadoh potpuno sama raskrstivši zauvijek, prisilno,
nakon ulaska sovjetskih trupa u Prag u kolovozu 1967. godine, i s tom
mojom »drugom domovinom« i s mužem Ljubenom. Tu neveliku zemljopisnu
kartu države Bugarske nalijepila sam na zid, iznad neupotrebljiva
plinskog štednjaka, pa sjela i u nju dugo, rezignirano gledala…
Opraštala sam se tako, bez riječi, i
od lijepoga srcu mi priraslog — Dunava na sjeveru te zemlje, od
Silistre do Vidina uzduž rumunjske granice… ali i od još draže mi
Varne i Sozopola na istoku, od krcato nesređenih uspomena i nedovršenih
strofa zlatnopješčane Crnomorske obale…
od lijepoga srcu mi priraslog — Dunava na sjeveru te zemlje, od
Silistre do Vidina uzduž rumunjske granice… ali i od još draže mi
Varne i Sozopola na istoku, od krcato nesređenih uspomena i nedovršenih
strofa zlatnopješčane Crnomorske obale…
Krivo bi bilo iz sadašnjeg, pomalo
neozbiljna i nehoteć lascivna tona moje priče zaključiti da sam onamo
letjela na krilima poezije ili se tog — za ono vrijeme politički opasnog
podviga laćala kao bezbrižna pustolovka. Na to me je natjerala
bezizlaznost prilika u koje sam se sama bila uvukla, prepustivši —
zatrpana do grla svojim ispisanim i neispisanim papirima — kormilo
svojega broda onima, koji su na njemu bili samo o brodsku ogradu
naslonjeni neodgovorni putnici. Nije svaka obitelj uistinu zajednica,
niti su uspomene na prošlost zalog sadašnjosti, niti nam poredak stvari
kakav je bio u djetinjstvu može biti obrascem za život nakon što se i
onim stopama i onim zrakama sunca na davnom nekom pragu izgubio svaki
trag. I prirodno je da bude tako.
neozbiljna i nehoteć lascivna tona moje priče zaključiti da sam onamo
letjela na krilima poezije ili se tog — za ono vrijeme politički opasnog
podviga laćala kao bezbrižna pustolovka. Na to me je natjerala
bezizlaznost prilika u koje sam se sama bila uvukla, prepustivši —
zatrpana do grla svojim ispisanim i neispisanim papirima — kormilo
svojega broda onima, koji su na njemu bili samo o brodsku ogradu
naslonjeni neodgovorni putnici. Nije svaka obitelj uistinu zajednica,
niti su uspomene na prošlost zalog sadašnjosti, niti nam poredak stvari
kakav je bio u djetinjstvu može biti obrascem za život nakon što se i
onim stopama i onim zrakama sunca na davnom nekom pragu izgubio svaki
trag. I prirodno je da bude tako.
Morala sam bježati od tih izbrisanih
stopa, od ubitačnih naleta napomena, od nesuglasja karaktera, od
rušilačkih nagona okoline, od arogancije bestidnika kojima je Država
zahvalno podarila moć nad tobom. Bježati od nepodnošljivo zajedničke
prćije stambenoga »veltimerea« — o čemu oni iz elitnih kvartova pojma
nemaju ili oni koji su svoje najbliže elegantno uklonili s vidika,
zatvorivši ih u kojekakve otužne domove i samice…
stopa, od ubitačnih naleta napomena, od nesuglasja karaktera, od
rušilačkih nagona okoline, od arogancije bestidnika kojima je Država
zahvalno podarila moć nad tobom. Bježati od nepodnošljivo zajedničke
prćije stambenoga »veltimerea« — o čemu oni iz elitnih kvartova pojma
nemaju ili oni koji su svoje najbliže elegantno uklonili s vidika,
zatvorivši ih u kojekakve otužne domove i samice…
Bježati od onih koje bi se još moglo
i voljeti, pa ako oni to i ne zaslužuju; ali njima ne treba tvoje
voljenje a još manje tvoje milosrđe. Daj im ono što od tebe traže,
dopusti im da ti to na silu uzmu, pa ih onda mrzi ili ljubi koliko god
hoćeš…
i voljeti, pa ako oni to i ne zaslužuju; ali njima ne treba tvoje
voljenje a još manje tvoje milosrđe. Daj im ono što od tebe traže,
dopusti im da ti to na silu uzmu, pa ih onda mrzi ili ljubi koliko god
hoćeš…
Tetka je bila dugo prije njihova
odseljenja umrla, ne mogavši izdržati dalje svoj pasivan otpor sve
očitijem besmislu egzistencije. Majka, patnica i žrtva onih preostalih,
upela se da živi da bi im pomagala, vjerujući da dobro na kraju ipak
pobjeđuje.
odseljenja umrla, ne mogavši izdržati dalje svoj pasivan otpor sve
očitijem besmislu egzistencije. Majka, patnica i žrtva onih preostalih,
upela se da živi da bi im pomagala, vjerujući da dobro na kraju ipak
pobjeđuje.
Ali dobro nije pobijedilo.
*
Desetak sam godina u tom najednom
opustjelom razbucanom i prijetećem stanu živjela sama, obojadisala mu
turobne zidove, stropove, vrata i prozorske okvire živim zidarskim
bojama — na kilograme boja — a od njihovih neprolaznih mrlja još sada
vrve stolice i stočići, slamnati stalci za fascikle, pa i stari kaputi i
odjeća s vješalica, a o cipelama, papučama na podu i kišobranima u kutu
da se i ne govori. Od onoga bivšeg pop-rock-bing-bang sustava u stanu
su ostali ožiljci, rupe i napukline; a od mog fresco majstorstva neki će
budući stanari morati s kuhinjskog stropa skidati zvijezde, sa zidova
potočiće s patkama, s vodovodne cijevi rep raskošna purana, sa zelenih
vratiju kupaonice bakrenastosmeđi vrč, a sa zida nad mojom glavom — nad
jastukom na kome pišem, spavam i slušam treći program na radiju — morat
će razgranatu krošnju nekoga modrog svemirskog stabla raspletati dok
budu živi. Uzalud. Jer to je imaginarno stablo uraslo u sam život, u
korijenje mu, u kvrgavu mu i nepokornu zemaljsku istinu. Ono je disalo,
trudilo se, opiralo vremenu i zlu, opiralo boli, nesreći i kobi.
Donosilo je plod, nevidljiv, razbacivalo ga uokolo po nevidljivim
stazama noći… stazama što ranjavaju noge svojih hodočasnika, ali ne i
njihove prašinom hoda oplemenjene riječi. Riječ će, možda, biti jedini
pobjednik. Ja ne.
opustjelom razbucanom i prijetećem stanu živjela sama, obojadisala mu
turobne zidove, stropove, vrata i prozorske okvire živim zidarskim
bojama — na kilograme boja — a od njihovih neprolaznih mrlja još sada
vrve stolice i stočići, slamnati stalci za fascikle, pa i stari kaputi i
odjeća s vješalica, a o cipelama, papučama na podu i kišobranima u kutu
da se i ne govori. Od onoga bivšeg pop-rock-bing-bang sustava u stanu
su ostali ožiljci, rupe i napukline; a od mog fresco majstorstva neki će
budući stanari morati s kuhinjskog stropa skidati zvijezde, sa zidova
potočiće s patkama, s vodovodne cijevi rep raskošna purana, sa zelenih
vratiju kupaonice bakrenastosmeđi vrč, a sa zida nad mojom glavom — nad
jastukom na kome pišem, spavam i slušam treći program na radiju — morat
će razgranatu krošnju nekoga modrog svemirskog stabla raspletati dok
budu živi. Uzalud. Jer to je imaginarno stablo uraslo u sam život, u
korijenje mu, u kvrgavu mu i nepokornu zemaljsku istinu. Ono je disalo,
trudilo se, opiralo vremenu i zlu, opiralo boli, nesreći i kobi.
Donosilo je plod, nevidljiv, razbacivalo ga uokolo po nevidljivim
stazama noći… stazama što ranjavaju noge svojih hodočasnika, ali ne i
njihove prašinom hoda oplemenjene riječi. Riječ će, možda, biti jedini
pobjednik. Ja ne.
*
Drevna kineska mudra knjiga I-Čing,
bila je moj jedini pravi, dubinski prijatelj i sudbinski pratilac, u ono
zlo vrijeme — najmračnije i najtužnije koje pamtim, a ukazalo mi se u
svojoj punoj strahoti beščašća i izdaje poslije smrti moje majke 31-og
listopada 1972. godine, u ovome gradu Zagrebu, u Hrvatskoj — godinu dana
nakon porinuća u mali ekran gospođe Milke Planinc s nebrojenom svitom
njezinih podguza i čankoliza, s jatima tajnica leptirica i s povorkama
krtičica i s čoporom dresiranih pasa… Pamtit ću cijeloga života laveže
i ugrize ološa, lisičje šuljanje njuškala, unezvjerena lica cinkaroša.
Uz reviju plaćenika svake dobi i spola, od onih nepismenih pa do
bogougodnih dušica umjetničkih…
bila je moj jedini pravi, dubinski prijatelj i sudbinski pratilac, u ono
zlo vrijeme — najmračnije i najtužnije koje pamtim, a ukazalo mi se u
svojoj punoj strahoti beščašća i izdaje poslije smrti moje majke 31-og
listopada 1972. godine, u ovome gradu Zagrebu, u Hrvatskoj — godinu dana
nakon porinuća u mali ekran gospođe Milke Planinc s nebrojenom svitom
njezinih podguza i čankoliza, s jatima tajnica leptirica i s povorkama
krtičica i s čoporom dresiranih pasa… Pamtit ću cijeloga života laveže
i ugrize ološa, lisičje šuljanje njuškala, unezvjerena lica cinkaroša.
Uz reviju plaćenika svake dobi i spola, od onih nepismenih pa do
bogougodnih dušica umjetničkih…
Bez te spasonosne prijateljske mi
knjige, koja je pomalo preuzela ulogu mog čuvara, vodiča i učitelja —
jer se u njoj svaka stvar i svaka situacija životna imenuje pravom
riječju — ne bi bilo ni mene ni onoga što sada pišem, dok me ona, ta
knjiga, iz drugog kuta sobe promatra bodreći me. U njoj se prevara
prijatelja naziva zločinom. Laži i krivokletstvo uvredom Boga. Mržnja je
častan odušak, ako si žrtva zloupotrebe ljubavi: daje ti snage da
raščistiš zamku i dopreš sam do istine. Tek tada ti je dopušteno da sebi
priuštiš mir, da se udaljiš, zaboraviš. Opraštanje u svemu tome dolazi
tek na posljednje mjesto, i ono je prepušteno Nebu — nakon suda pravde,
što je Neba je glas na ovoj zemlji…
knjige, koja je pomalo preuzela ulogu mog čuvara, vodiča i učitelja —
jer se u njoj svaka stvar i svaka situacija životna imenuje pravom
riječju — ne bi bilo ni mene ni onoga što sada pišem, dok me ona, ta
knjiga, iz drugog kuta sobe promatra bodreći me. U njoj se prevara
prijatelja naziva zločinom. Laži i krivokletstvo uvredom Boga. Mržnja je
častan odušak, ako si žrtva zloupotrebe ljubavi: daje ti snage da
raščistiš zamku i dopreš sam do istine. Tek tada ti je dopušteno da sebi
priuštiš mir, da se udaljiš, zaboraviš. Opraštanje u svemu tome dolazi
tek na posljednje mjesto, i ono je prepušteno Nebu — nakon suda pravde,
što je Neba je glas na ovoj zemlji…
Tako ja shvatih poruku te Mudrosti, i
po njoj se ravnajući od početka svakoga djelovanja pratim hologram
svoje duše do njegova završetka. Do ušća.
po njoj se ravnajući od početka svakoga djelovanja pratim hologram
svoje duše do njegova završetka. Do ušća.
*
Tek koji dan nakon majčine smrti,
kad mi je knjiga I-Čing prvi put došla u ruke, zapitala sam tog mudrog
duha u njoj — po Jungu zajedničku nam nadsvijest — što mi je činiti
samoj na svijetu, kuda krenuti, zbog čega još živjeti. Dobila sam
odgovor: »Ostani tu gdje jesi, i čekaj. Pusti da zidovi kuće bršljanom
obrastu, na krovu vrapčji žagor neka ti razgovor bude, ključanicu na
vratima voskom zapuši, s prozora se ne odazivlji, na prag izađi samo u
podne kada je Sunce na zenitu, palce nožne pusti da odrvene, žrtvuj
ponešto od onoga što imaš, ne prelazi još veliku rijeku, ne donosi
odluku prije nego za to stigne vrijeme, jer će biti pogrešna i odvest će
te u bezdan…«
kad mi je knjiga I-Čing prvi put došla u ruke, zapitala sam tog mudrog
duha u njoj — po Jungu zajedničku nam nadsvijest — što mi je činiti
samoj na svijetu, kuda krenuti, zbog čega još živjeti. Dobila sam
odgovor: »Ostani tu gdje jesi, i čekaj. Pusti da zidovi kuće bršljanom
obrastu, na krovu vrapčji žagor neka ti razgovor bude, ključanicu na
vratima voskom zapuši, s prozora se ne odazivlji, na prag izađi samo u
podne kada je Sunce na zenitu, palce nožne pusti da odrvene, žrtvuj
ponešto od onoga što imaš, ne prelazi još veliku rijeku, ne donosi
odluku prije nego za to stigne vrijeme, jer će biti pogrešna i odvest će
te u bezdan…«
Tko od ljudi gažen i od sudbe izudaran — da ne posluša takav kao iz samih dveri smrti iščupan majčinski savjet?
Ja sam ga poslušala. I to mi je promijenilo život.
Iz autobiografske proze Noć za pakost, Vijenac, broj 186
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -