Mada se danas na nostalgiju uglavnom gleda blagonaklono, jer nam pruža utočište poznatog u shizofrenom svijetu, sve je donedavno imala negativnu konotaciju. Gotovo nijedan ljudski osjećaj nije tako stubokom mijenjao značenja – kad je švicarski doktor Johannes Hofer u 17. stoljeću skovao taj pojam liječeći vojnike koji su patili za domom, kategorizirao ju je kao neurološku bolest suštinski demonskog uzroka; u 19. je evoluirala u represivni kompulzivni poremećaj, oblik depresije ili mentalnu slabost, a tek je krajem prošlog stoljeća nostalgija dobila svoju modernu definiciju čežnje za prošlošću.
Unatoč tome što se više ne tretira kao mentalna bolest, mnogi i dalje s prezirom odbacuju svako nostalgično prepuštanje uspomenama, kategorički tvrdeći da se radi o štetnom osjećaju koji nas koči u napretku, i kao pojedince i kao društvo.
No, u civilizaciji na rubu rasapa nostalgija je tražena roba. Kasni kapitalizam perfidno je tretira kao tržišnu nišu pa kolektivna sjećanja i emocionalne veze s prošlošću pretvara u tržišno isplative proizvode. Industrija zabave posljednje se desetljeće aktivno posvetila recikliranju bliske prošlosti kroz rebootove filmova i serija, retro estetiku, remakeove muzike, mode i videoigara, a Netflix je među prvima nanjušio koliko je nostalgija potentan afektivni resurs pa je vizionarski povjerio tada još neafirmiranim blizancima Duffer poligon da nas znanstvenofantastičnom horor serijom “Stranger Things” izmjeste u osamdesete, posljednju dekadu u kojoj se svijet još uvijek, prvenstveno zahvaljujući upravo pop-kulturi, čak i kompleksnim geopolitičkim odnosima i ekonomskoj krizi unatoč, činio mladim i nevinim.
Teško da je prije deset godina itko mogao naslutiti u kakav će impozantan univerzum i kulturni fenomen izrasti ova naizgled tek dječja serija, u koju su nostalgična braća promišljeno utkala sve moguće reference na odrastanje u osamdesetima, od kulturnih do političkih. Iako je osmišljena kao madlena generaciji X, njezin se utjecaj i do onih generacija koje osamdesete nisu ni okusile granao i probijao poput pipaka Vecne, čudovišta iz druge dimenzije koje prijeti prodrijeti na površinu našeg svijeta u fiktivnom gradiću Hawkins u Indiani, a u tome ga osujećuje grupa lokalnih klinaca i jedna magična djevojčica nad kojom je američka vojska vršila eksperimente.
Iako se u nostalgičnim holivudskim proizvodima prošlost najčešće romantizira i depolitizira, brendiranjem ugodne verzije sjećanja koja se svode na stil, zvuk ili vizualni ugođaj dok se nejednakosti, problemi i društveni sukobi ublažavaju ili potpuno zanemaruju, u “Stranger Things” se upravo taj društveno-politički kontekst nalazi u samoj srži pripovijesti.
Američki imperijalizam i hladnoratovska paranoja praktički su generator cijele radnje pa se, iako je spomenuti Vecna predstavljen kao ultimativni fizički i psihološki antagonist, kroz svih pet sezona suptilno sugerira da je izvor tog zla iz Obrnutog svijeta zapravo sistem koji je omogućio njegovo nastajanje – konkretno, SAD-ov dehumanizirani tajni vojno-znanstveni establišment koji bezočno instrumentalizira djecu za “više ciljeve” nacionalne sigurnosti i tehnološke nadmoći nad Rusima.
Politika straha, koja je obilježila Reaganovu administraciju i cijelu dekadu, u kojoj se poziva na logiku prijetnje “nevidljivog neprijatelja” i pravdanja ekstremnih mjera u ime sigurnosti, i u suvremenom svijetu opet jasno odjekuje, tako glasno da se gotovo čini kao da je Obrnuti svijet u posljednjoj dekadi doista uspio prokrčiti put do naše stvarnosti.
Na simboličkoj razini on može predstavljati upozorenje o opasnosti militarizacije znanosti i instrumentaliziranja ljudske ranjivosti, no to je tek jedno od čitanja ove izrazito slojevite epske SF sage koja se u pet sezona proteže kroz šest godina života protagonista, čije odrastanje pratimo od njihovih predpubertetskih godina do mature. Serija dopušta čitav niz kritičkih čitanja jer ispod žanrovskog okvira SF horora, osim političkih, obrađuje društvene i kulturne teme koje nepogrešivo rezoniraju i u današnjem dobu kao naprosto univerzalne zadanosti ljudskog stanja.
Osim već spomenutih interpretacija vezanih za emancipatorski potencijal nostalgije i institucionalno nasilje, moguće ju je tumačiti i kroz prizmu marginalizacije raznih tipova Drugosti, zbog koje likovi koji odskaču od društvenih normi bivaju isključeni ili demonizirani, pa čudovišta ispadaju manje opasna od društvene netolerancije, tračeva i moralne panike. Budući da su u priči djevojčice moćnije od dječaka, što predstavlja obrat ustaljenog tropa u kojem su djevojke redovito pasivne žrtve, može ju se čitati i kroz feminističku kritičku leću, jer se njihovo tijelo i trauma koriste kao narativni pokretač, čime se otvara pitanje tretmana ženske boli u popularnoj kulturi.
Također se može analizirati i prikaz maskuliniteta, kroz likove koji se u svojim razvojnim lukovima suprotstavljaju stereotipima “tvrde” muškosti i uče ranjivosti i emocionalnoj otvorenosti. Budući da likovi u svojoj pustolovini prolaze kroz iskustva stvarnih gubitka, izolacije i straha, a postupci im odražavaju reakcije na stres i traumu, serija se svakako može tumačiti i kao alegorija mentalnog zdravlja, gdje Obrnuti svijet predstavlja metaforu čovjekovih unutarnjih stanja i borbe s prihvaćanjem vlastitog identiteta.
Serija brižno sve te teškoće prikazuje kao sastavni dio ljudskog iskustva, a ne kao slabosti, naglašavajući važnost empatije i solidarnosti kao vezivnog tkiva zajednice u svijetu prepunom nesigurnosti, čime doprinosi društvenoj raspravi o destigmatizaciji mentalnog zdravlja, koja od osamdesetih nije predaleko dogurala.
Zbog sjajnog dječjeg ansambla, koji je na setu praktički zajedno odrastao pred našim očima, snažno tematiziranje prijateljstva, drugačijosti i suočavanja sa strahovima kao sastavnim dijelom svakog odrastanja djelovalo je organski i neglumljeno, i širokoj publici bez obzira na dob omogućilo da se s likovima poistovjeti i osjeća kao dio ekipe. Generacija X tako je dobila priliku da aktivno reminiscira o iskustvu vlastite mladosti, a zoomeri i alfe – kao najbrojniji dio fandoma – osjećaj autentičnosti duha vremena u kojem su odrastali njihovi roditelji i pozamašan kulturni kapital.
Jer “Stranger Things” je povrh svega pravi postmoderni metakomentar o pop-kulturi zato što u izgradnji svog raskošnog, mračnog univerzuma autori svjesno koriste, citiraju, kolažiraju i remiksiraju stare narative, pokazujući kako se popularna kultura zapravo reproducira posuđivanjem i gradi na uzorima. Pritom, iako je serija krcata referencama iz filmova i serija na kojima je stasala generacija X, pa se u mnogim scenama bez problema mogu prepoznati filmovi kao što su “Goonies”, “E.T.”, “Back to the Future”, “Stand By Me”, “Ghostbusters”, “Carrie”, “Halloween”, “Star Wars” itd., magični utjecaj povezivanja generacija uspostavljen je ponajviše na auditivnom nivou.
Već i sama uvodna špica, koja zvuči kao da ju je komponirao sam Carpenter, gledatelja izmješta u kronotop SAD-a osamdesetih, a brižno tretiranje muzike kao integralnog dijela priče, a ne tek puke muzičke podloge za radnju, dovelo je do toga da su katalozi Clasha, Kate Bush i Princea, Davida Bowieja i drugih četrdesetak godina od nastanka dobili potpuno novu publiku koja im je na striminzima u svega nekoliko dana od emitiranja donijela milijune dolara.
Dolari na stranu, u eri dostupnosti svega na klik, u kojoj je od beskrajne mogućnosti izbora mladim ljudima zakržljala znatiželja za istraživanjem goleme muzičke riznice, predstavljanje muzičkih velikana novim generacijama možda je i najveći uspjeh ovog impozantnog horor spektakla.
Dramaturški organizirana kao kampanja igre Dungeons & Dragons, jednog od lajtmotiva serije, nakon punog desetljeća bjesomučne vožnje ova oda pripovijedanju opisuje krug i završava točno onako kako je i započela, smireno, elegantno i promišljeno prikazavši ciklus odrastanja, oproštaj od djetinjstva i smjenu generacija, s otvorenim krajem koji nam dopušta da sami odlučimo hoćemo li na budućnost gledati s optimizmom. I ne samo u fikciji.