Naše čulo mirisa jedan je od naših najbogatijih i najširih prozora u svijet oko nas, igra vitalnu ulogu u onome što kušamo, našim društvenim interakcijama, pa čak nam pomaže i u otkrivanju potencijalnih opasnosti. Ali prijetnja u zraku koji udišemo možda nagriza naše čulo mirisa, piše BBC.
Mnogim ljudima je Covid-19 pokazao kako je to izgubiti čulo mirisa. Poznat kao “anosmija”, gubitak čula mirisa može imati značajan učinak na naše opšte dobro i kvalitet života. Međutim, dok iznenadna respiratorna infekcija može dovesti do privremenog gubitka ovog važnog čula, naše čulo mirisa možda godinama postupno nestaje zbog nečeg drugog – zagađenja zraka.
Izloženost PM2,5 – malim česticama zagađenja u vazduhu, koje uglavnom nastaju izgaranjem goriva u vozilima, elektranama i našim domovima – ranije se povezivalo s “olfaktornom disfunkcijom”, ali obično samo u radnim ili industrijskim okruženjima. Međutim, nova istraživanja sada počinju otkrivati prave razmjere – i potencijalnu štetu uzrokovanu – zagađenjem koje udišemo svaki dan.
Na donjoj strani našeg mozga, odmah iznad nosne šupljine, nalazi se olfaktorni bulbus. Ovaj osjetljivi komadić tkiva pun je nervnih završetaka i neophodan je za izuzetno raznoliku sliku svijeta koju dobivamo preko našeg čula mirisa. To je takođe naša prva linija odbrane protiv virusa i zagađivača koji ulaze u mozak. No, s ponovljenim izlaganjem, te se odbrane polako troše – ili probijaju.
“Naši podaci pokazuju da postoji 1,6 do 1,7 puta veći [rizik od] razvoja anosmije s dugotrajnim zagađenjem”, kaže Murugappan Ramanathan Jr., rinolog na Medicinskom fakultetu Johns Hopkins u Baltimoreu. Postao je jedan od rijetkih stručnjaka u ovom području nakon što se počeo pitati postoji li veza između velikog broja pacijenata koje je viđao s anosmijom i uslova u kojima su živjeli.
Jednostavno pitanje na koje je želio odgovoriti bilo je sljedeće: živi li neproporcionalan broj pacijenata s anosmijom u područjima s većim zagađenjem PM2,5?
Uz pomoć kolega – uključujući ekološkog epidemiologa Zhenyua Zhanga koji je izradio kartu istorijskihh podataka o zagađenju vazduha na području Baltimorea – Ramanathan je postavio studiju slučaja kontrole podataka od 2690 pacijenata koji su bili u bolnici Johns Hopkins tokom perioda od četiri godine. Oko 20% imalo je anosmiju i većina nije pušila – navika za koju se zna da utiče na čulo mirisa.
Naravno, utvrđeno je da su nivoi PM2,5 “znatno viši” u četvrtima u kojima su živjeli pacijenti s anosmijom u poređenju sa zdravim učesnicima kontrolne skupine.
Otkriće je potvrđeno u drugim dijelovima svijeta u studijama objavljenim ove godine. Jedna nedavna studija u Bresciji, u sjevernoj Italiji, na primjer, otkrila je da su nosevi tinejdžera i mladih postali manje osjetljivi na mirise što su više bili izloženi nitrogen dioksidu – još jednom zagađivaču koji nastaje izgaranjem fosilnih goriva, posebno iz motora vozila. Drugo jednogodišnje istraživanje u São Paulu, Brazil, takođe je pokazalo da ljudi koji žive u područjima s većim zagađenjem imaju oslabljeno čulo mirisa.
Na koji način zagađenje uništava našu sposobnost mirisa?
Jedan način je da neke čestice prolaze kroz olfaktorni bulbus i ulaze izravno u mozak, uzrokujući upalu. “Olfaktivni živci nalaze se u mozgu, ali imaju male rupice na dnu lubanje gdje mala vlakna ulaze u nos”, kaže Ramanathan.
Godine 2016. tim britanskih istraživača pronašao je sićušne metalne čestice u tkivu ljudskog mozga za koje se činilo da su prošle kroz olfaktorni bulbus. Barbara Maher, profesorica ekologije na Univerzitetu Lancaster u Velikoj Britaniji koja je vodila studiju, rekla je u to vrijeme da su čestice “nevjerovatno slične” onima pronađenim u zagađenom zraku uz prometne ceste (kućni kamini i peći na drva bili su još jedan mogući izvor). Maherova studija sugeriše da bi te metalne čestice u nanorazmjeru mogle, kada su u mozgu, postati otrovne, pridonoseći oštećenju mozga koje oštećuje nervne puteve, iako je to još uvijek teorija.
Drugi potencijalni mehanizam, kaže Ramanathan, možda čak i ne zahtijeva da čestice uđu u mozak. Udarajući u olfaktorni bulbus gotovo svakodnevno, uzrokuju upalu i izravno oštećenje živaca, polako ih trošeći.
Savremene metode izgaranja mogu stvoriti tako fine nanočestice da su dovoljno male da direktno uđu u naš krvotok i tkivo mozga
Stoga ne iznenađuje da anosmija nesrazmjerno pogađa starije ljude, čiji su nosevi duže bili izloženi zagađenju zraka. Što je još iznenađujuće, niti jedan od pacijenata s Johns Hopkins nije živio u područjima s pretjerano visokim onečišćenjem zraka – mnogi su živjeli u zelenim područjima Marylanda, a niko nije bio iz žarišta onečišćenja. To pokazuje da čak i niskii nivoi zagađenja zraka mogu uzrokovati probleme tokom dovoljno dugog razdoblja.
Koliko prljav zrak zagađuje naše umove
Godine 2021. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) promijenila je svoje zdravstvene smjernice za maksimalnu godišnju prosječnu izloženost PM2,5, smanjivši je s 10 na 5 mikrograma po kubnom metru (µg/m3). Stokholm, glavni grad Švedske, jedan je od rijetkih velikih gradova u svijetu koji uspijeva ostati ispod ovog nivoa s godišnjim prosjekom od 4,2µg/m3. Poređenja radi, Islamabad, u Pakistanu, ima godišnji prosječni nivo PM2,5 od 41,1 µg/m3 dok je 42,3 µg/m3 u Bloemfonteinu, Južnoafrička Republika.
Ovo nesumnjivo čini nalaze iz Stokholma još relevantnijim – ako su čak i stanovnicima Stokholma čula nagrizena niskim nivoima zaađenja, koliko će onda gore biti u regijama s visokim nivoima?
U međuvremenu, moderne metode izgaranja od motora vozila do najnovijih ‘eko’ peći na drva mogu stvoriti tako fine nanočestice da se jedva registruju na očitanjima PM2.5, ali su dovoljno male da direktno uđu u naš krvotok i tkivo mozga.
Poznato je da zagađenost zraka uzrokuje četvrtinu svih smrti od srčanih bolesti i moždanog udara te gotovo polovicu svih smrti od plućnih bolesti. U poređenju s tiim, možda je čulo mirisa nešto što treba najmanje da nas brine, ali i Ramanathan i Ekström upozoravaju da podcjenjujemo važnost čula mirisa na vlastitu štetu.
Ekströmova istraživačka specijalnost je demencija. A anosmija može biti rani znak upozorenja.
“Kod demencije, a posebno kod Alzheimerove bolesti, pretpostavljamo da progresija bolesti zapravo počinje nekoliko decenija prije nego što možemo vidjeti prve simptome,”
Anosmija je jedan od prvih simptoma. Do trenutka kada se dijagnostikuje Alzheimerova bolest, “gotovo 90% pacijenata ima anosmiju”, kaže Ekström. Tačna poveznica ostaje nepoznata, ali jedna teorija kaže da “otrovi iz životne sredine ulaze u centralni nervni sistem preko olfaktornog bulbusa i uzrokuju štetu, pokrećući ovaj kaskadni učinak koji u konačnici može dovesti do neurodegeneracije”. Studija Maher Lancaster, na primjer, otkrila je da su metalne nanočestice direktno povezane s stvaranjem ‘senilnih plakova’ – lezija na mozgu i jednog od neuropatoloških obilježja Alzheimerove bolesti i demencije.
Uprkos tako jakim vezama, Ekström tvrdi da su istraživači tek nedavno “obratili pažnju na čulo mirisa” i njegovu ulogu u ovoj bolesti.
Gubitak čula mirisa povezan je s povećanom vjerovatnoćom depresije i anksioznosti u raznim studijama, a poznato je da igra ulogu u pretilosti, gubitku težine, pothranjenosti i slučajevima trovanja hranom. Razlozi su možda očiti – naš nos igra ključnu ulogu u našem doživljaju svijeta oko nas, utiče na našu sposobnost kušanja hrane i pomaže nam da izbjegnemo pokvarene obroke.
Slabo čulo mirisa može značiti da će oboljeli vjerovatno tražiti hranu jačeg okusa, koja je vrlo često slana i masna. Nasuprot tome, potpuni gubitak ovog čula može odvratiti ljude od hrane i izgubiti užitak u njoj, što u konačnici dovodi do gubitka kilaže – što je poseban problem među starijim osobama.
Ramanathan je vidio mnoge pacijente koji “ne mogu okusiti hranu, ne mogu namirisati svoje vino, stvari koje su im pružale zadovoljstvo u životu”. Prisjeća se jednog pacijenta koji je bio profesionalni sommelier, za kojeg je razvoj anosmije bio i lično i profesionalno razoran.
Miris i okus takođe su povezani s pamćenjem.
“Ljudi se ne sjećaju kako je izgledalo to pecivo koje su jeli u Francuskoj, ali se sjećaju kako je pekara mirisala”, kaže Ramanathan. Ponovno doživljavanje određenog mirisa može prenijeti naša sjećanja ravno u taj trenutak u slastičarnici. Ovo nameće pitanje da li bi i obratno moglo biti istinito, da slabo čulo mirisa može umanjiti našu sposobnost stvaranja novih sjećanja na isti način.
Anosmija takođe može biti pokazatelj drugih, širih zdravstvenih problema. Brojna istraživanja, tipično na pušačima – kod kojih oštećenje njuha postoji i 15 godina nakon prestanka pušenja – pokazala su da je olfaktorna disfunkcija značajno povezana s povećanom smrtnošću među starijim osobama. Jedna posebna studija čak je postavila hipotezu da bi se anosmija mogla koristiti kao prediktor za veću vjerovatnoću smrti – iz bilo kojeg uzroka – među starijim odraslim osobama tokom perioda od pet godina. U studiji na 3005 odraslih Amerikanaca u dobi od 57 do 85 godina, pokazalo se da oni s anosmijom imaju četiri puta veću vjerovatnoću da će umrijeti nego njihovi vršnjaci pet godina kasnije. Istraživači su zaključili da bi pogoršanje čula mirisa moglo biti povezano sa nakupljanjem toksina iz okoliša ili usporenom regeneracijom ćelija.
Dakle, trebamo li brinuti što zagađenje zraka – kojem smo svi izloženi – slabi naše čulo mirisa i uzrokuje anosmiju? Jasno je da je odgovor “da”.