Ni iz pogovora poemi “Oči” što ga je napisao Predrag Matvejević, u izdanju “Augusta Cesarca” iz 1978. godine, ne može se mnogo više saznati. “Poema ‘Oči’ Vladimira Popovića jedno je od najznačajnijih djela jugoslavenskog pjesništva otpora i revolucije”, kaže Matvejević i dodaje: “Krleža ju je npr. stavio u najviši red…”
Kada je dobio jedno od rijetkih priznanja – Nagradu Vladimir Nazor 1977. godine – nijednu njegovu knjigu nije bilo moguće kupiti u knjižarama. Matvejević navodi objavljene Popovićeve knjige: “‘Svjetlo na pepelu’ (1951), ‘Lirske minijature’ (1952), ‘Povelja sna i jave’ (1956), za čije je drugo izdanje iz 1964. godine predgovor napisao Novak Simić, te druge pjesme i eseji. Poeme ‘Oči’ i ‘Lidia Sirelli’ su mu najistaknutije.”
Bio je jedan od urednika partizanskog časopisa “Književnik” čiji je prvi broj izašao u Šibeniku. Spomenuta poema “Oči” jedno je od najpotresnijih djela iz Drugog svjetskog rata, i stoji uz bok Goranove “Jame”, Kulenovićeve “Stojanke majke Knežopoljke”, Nazorovih djela iste tematike i Ćopićevih ratnih pjesama. Podijeljena je u pet pjevanja: “Vizija”, “Slom”, “Udbina”, “Križ” i “Zemlja”. Ne zna se koje je od njih snažnije i potresnije. Kratak citat iz pjevanja “Križ” to potvrđuje:
Ljudi – on stisnu Krbavu u šaku –
do one bure življahu u miru,
a kumstvo, brate, pokri kuću svaku;
želje života vrcahu na piru,
o krsnoj slavi, uz koljivo sveto;
pjesme i ljubav na prelima vili,
na sijelu mudrost, u svojtu vodili;
al već pred ovo – čudom bablje – ljeto
s našom su krvlju šljivovicu pili…
Premalo se osvrćemo na prošlost. Nije samo zaboravljen Vladimir Popović. Ako ne osvjetljavamo prošlost, ne možemo razumjeti sadašnjost, kako onda možemo krenuti u budućnost? Čini se da smo zaboravili što je kultura i kao se ona njeguje, da smo negdje u trku sa vlastitim problemima koji nam, varka je, ne dozvoljavaju da stanemo, predahnemo i razmislimo kojom stazom treba da se krećemo. Izgubimo li kontinuitet, tu je onda prijetnja da izgubimo sebe, čim izgubimo vezu sa prošlošću.