Ali tek kad sam dublje proučila tu moju ovisnost shvatila sam razarajući utjecaj koji je ona imala na moj život:
Izgubila sam sebe.
Zato što sam bila toliko očajna da udovoljavam željama drugih, ja ne samo da sam činila sve što su očekivali od mene, već sam postala i osoba za koju sam mislila da oni žele da budem.
Ja sam asimilirala njihove interese, ponašala se prema njihovim željama i zadržavala svoje mišljenje za sebe. Moj pravi ja bio je pokopan pod ogromnom hrpom prilagodbi i laži koje sam koristila da udovoljim drugima.
Osjećala sam se nepoželjnom.
Uvijek sam bila spremna pomoći drugima, ali kad sam trebala podršku, osjetila sam da nikoga nije briga. Uzimali su od mene bez namjere da pruže natrag.
Mnogi moji prijatelji kontaktirali su me samo kad su imali problema, ali činilo se da me zaboravljaju kad se stvari dobro odvijaju. Jednostavno zato što nisu navikli da ih nešto tražim zauzvrat.
Stvorila sam ovisnost.
Mnoge moje veze oslanjale su se na moju sposobnost davanja dok druga osoba prima. Morala sam pružiti uslugu da bih dobila jedan “fiks” priznanja i zahvalnosti.
Drugi su ovisili o meni, o mojoj pomoći i podršci. I nikada nisam bila sigurna jesu li moje veze temeljen na ljubavi ili ovisnosti.
Bila sam ranjiva.
Zbog moje neodoljive želje za priznanjem i uvažavanjem, učinila bih sve da udovoljim drugima. Gledajući unatrag, razumijem koliko me to učinilo ranjivom.
Koliko me je lako netko mogao zlostavljati, natjerati me da činim stvari kako bih ih “usrećila”.
Narušila sam svoje zdravlje.
Budući da sam bila potpuno fokusirana na udovoljavanje drugima, ignorirala sam svoje tijelo kad je trebalo odmor. Nisam mogla ostati u krevetu ako sam već drugima obećala moju pomoć ili društvo.
Nisam mogla živjeti sa sobom ako ih pustim. Zato sam postala kronično iscrpljena i narušila svoj imunološki sustav sve dok nisam shvatila da stalno imam prehladu i kašalj.
Pekla me savjest.
A kad sam ležala u krevetu s visokom temperaturom, grizla sam se jer sam razočarala nekog. Osjećala sam se potišteno i uzrujano jer sam bila beskorisna.
Bila sam užasnuta s pomisli da će me moja obitelj i prijatelji odbaciti ako ih previše smetam i trebam njihovu pomoć.
I pitala sam se kako bih mogla opravdati svoje postojanje, ako postanem ozbiljno bolesna ili prestara i krhka, da mogu svima ugoditi.
Kad sam shvatila štetu koju je moje udovoljavanje drugima donijelo meni, znala sam da moram prestati. Ovaj put sam morala prekinuti svoju ovisnost. Napokon sam bila voljna naučiti reći “ne”.
Ali bilo je mnogo teže nego što sam zamislila.
Nakon šokantnog otkrivenja pravih posljedica mog ponašanja, bila sam svjesna svojih pogrešaka. Napokon sam bila na putu da sama sebi budem prioritet.
No, dok je moje tijelo žudjelo za odmorom, osjećala sam se lijeno svaki put kad sam htjela odrijemati. Osjećala sam se sebično kad sam se prepuštala svojim hobijima i neadekvatna ako nisam dala 400 posto u svemu što sam činila.
Kad god sam pokušala učiniti nešto za sebe, odmarati se ili reći “ne”, bila sam preplavljena krivnjom. Širila se kroz moje tijelo, stiščući me u prsima, gušivši moj dah, kao neki težak teret na srcu.
Moj um se utrkivao sa svim zadaćama koje sam trebala obaviti, svim poslovima koje moram ispuniti, i svom potporom koju sam trebala pružiti.
Umjesto da uživam u svom slobodnom vremenu, grizla me savjest jer se nisam usredotočila na sve važnije stvari.
Umjesto da uživam u svojim hobijima, kažnjavala sam se što sam ostavila druge na cjedilu. Umjesto stvaranja vitalne energije, osuđivala sam samu sebe za neispunjavanje trivijalnih zadataka kao što je npr. čišćenje kupaonice.
Krivica je iscijedila svu radost iz mog života i ostavila me u nepodnošljivom stanju samokažnjavanja, samozavaravanja i samoosuđivanja.
Činilo mi se da imam samo dvije mogućnosti u mom životu: biti očajna zbog pretjerivanja, ili biti nesretna zbog krivnje. Niti jedan od ovih izbora nije bio prihvatljiv.
Ali zašto sama sebi nisam mogla biti prioritet? Zašto sam se osjećala tako krivom?