Pjesnik Marko Pogačar objašnjava zašto se odlučio na pisanje svoje prozne zbirke, zbog čega mu je zaplet nevažan, koliko je rat utjecao na njegove priče te zbog čega se odlučio preseliti u Berlin
Marko Pogačar (rođen 1984) jedan je od najboljih mlađih hrvatskih, pa i regionalnih pjesnika. Takvim se epitetima mnoge kiti, no u Pogačarevu slučaju dovoljno je uputiti na zbirke poezije ‘Poslanice običnim ljudima’ (2007) i ‘Predmeti’ (2009) da stvari budu jasne. Moć koju Pogačar ima nad jezikom i njegova pjesnička mašta rezultiraju vinjetama svakodnevice, ali i poetskom bujicom, kao i političkom kritikom, sve to provučeno kroz optiku revolucionarne mladosti, što ovog pjesnika čini iznimkom u zatvorenim, ponekad samozadovoljnim krugovima domaćeg pjesništva.
Pogačar je nedavno objavio prvu zbirku priča pod naslovom ‘Bog neće pomoći’ (u izdanju Algoritma), što je bio povod za intervju, u kojem razgovaramo o tome zašto se upustio u pisanje proze, njegovom političkom angažmanu i drugim temama.
Otkud vi u prozi? Prethodno ste se oglašavali prvenstveno poezijom i manje publicistikom te se baš i nije činilo da vas zanima proza. Hoće li nestati ‘bezobrazno talentirani pjesnik’, kako piše na omotu zbirke, Marko Pogačar?
Ne bih ulazio ni u talent ni u bezobrazluk, suviše je neodređenosti, proizvoljnosti u tim kategorijama. A proza me uvijek zanimala, samo što nisam znao kako je pisati. Ovom knjigom pokušao sam donekle ovladati tom vještinom. I to sam odlučio učiniti javno; ima nešto u onoj Štulićevoj ‘bolje jedan koncert nego pedeset probi’. Vidjet ćemo koliko je to bila dobra odluka. A što se tiče nastajanja i nestajanja – bez ikakve pretenzije da uspoređujem – sebe, kao i Roberto Bolaño, u prvom redu vidim kao pjesnika, sumnjam da će se to promijeniti. I mislim da sam tu više u pravu nego Bolaño, koji se na kraju najboljim pokazao upravo u svojoj prozi. Imam skoro gotovu pjesničku knjigu, očekujem je početkom iduće godine. Iako, knjige su kao jazavci, s njima se nikad ne zna.
Možete li objasniti naslov zbirke – ‘Bog neće pomoći’?
Vrlo je jednostavan, pokušao sam biti koliko je god to moguće precizan. Čini mi se da na bar dva načina ukazuje na jednu nepobitnu činjenicu – na neko apstraktno, metafizičko utočište nije nam se osloniti. To uvjerenje povlači dugoročne i kratkoročne konzekvence; ima ‘osobnu’ i ‘socijalnu’ dimenziju, iako je potonje sasvim teško razdvojiti. Treba naučiti živjeti s vlastitom konačnošću, što za mene uopće nije lak zadatak. Također, za sve se – za sva prava i slobode koje priželjkujemo – treba izboriti sam; svakakve sumnjive utvare nikad nam nisu i neće čuvati leđa.
Prva je priča vrlo uznemirujuća, s time da je njen naslov ‘Klao sam’ zapravo najmanje strašan. Zašto ste se odlučili na to da starac s iskustvom u klanju razne vrste svoje podvige pripovijeda dječaku? Kako ste se snašli pišući iz takve perspektive?
Uvijek me zanimala psihopatologija ratnih zločinaca i/ili njezin izostanak, ona famozna banalnost zla. Nikako nisam mogao pojmiti mirnoću i tu hladnu opačinu koja je, čak godinama i godinama poslije, izbijala iz tih staraca, tih ustaških koljača tipa Dinka Šakića, da ostanemo na referencijalnom okviru ove priče. Zapravo, mislim da tu nema ništa banalno. Ostaje neka čudna jeza i, istovremeno, odlučnost da se ti zločini ne zaborave. Da se ne dopusti da se ponove.