Stiče se utisak da se majke u Nemačkoj ponašaju drugačije
nego ranije: tokom dana, decu nose tesno priljubljenu uz svoja tela, a
ne kao pre – vozeći ih u kolicima. Noću, mala deca vrlo često spavaju u
krevetu sa roditeljima, umesto u kolevkama. Šta je uzrok ovoj promeni?
Hajdi Keler: Ovaj fenomen promene podizanja dece, kao i fenomen
takozvanog modernog oca, primećuje se samo kod jedne manje grupe: kod
visokoobrazovanih osoba koje imaju malo dece i postaju roditelji u
kasnijem životnom dobu. Ova grupa se sasvim svesno bavi pitanjima
podizanja dece, mnogo čita i na taj način je dobro informisana o
najnovijim naučnim saznanjima. Ipak, to ne znači da su oni i bolji
roditelji. Naravno, i industrija snažno reaguje na ove promene. Ako malo
pogledate po radnjama, uočićete neverovatno veliku ponudu marama za
nošenje dece, kao i mnogih drugih stvari.
Bez obzira je
li reč o maloj grupi ili ne – može li se reći da je to savršen način
podizanja deteta koji mu omogućava savršen početak života?
Na ovo pitanje se ne može dati uopšteni odgovor. Najvažnija je
intencija, odnosno pitanje – šta roditelji određenim ponašanjem žele da
postignu, kakva im je namera? U jednoj tipičnoj porodici srednjeg sloja u
Nemačkoj, SAD ili Italiji, vrlo često se može videti da majke svoju
decu stavljaju na pod i onda se saginju iznad njih. Na taj način one
komuniciraju s decom očima, pogledom, ali i razgovorom. Majke
postavljaju deci mnoga pitanja, verbalizuju unutrašnji svet deteta. Tako
su stvorene osnove i mogućnosti lakšeg postizanja ciljeva
socijalizacije. Ova deca lakše stupaju u kontakt s drugima i lakše
razvijaju autonomiju.
S druge strane, takav odnos između majke i
deteta ide na uštrb njihove povezanosti. Telesni dodiri su retkost. Čak
i ako majka dete nosi u marami, s obzirom na klimu u kojoj živimo,
obično je to kontakt preko odeće. Dete oseća stimulaciju putem kretanja
(majke), ali ono bi to isto osećalo i u kolicima, kaže Hajdi za Dojče vele.
Vi ste sprovodili mnoga istraživanja i u drugim zemljama, u
Indiji, Meksiku, Kini… U kojoj meri postoje razlike u majčinskoj
brizi?
Odlučujuća nije zemlja nego socijalno
okruženje. A ono se snažno orijentiše prema obrazovanju. Od stepena
obrazovanja majke zavisi u kojem životnom dobu će dobiti dete, kao i
koliko dece će roditi. Porodice srednjeg sloja u Indiji, srednjoj ili
južnoj Americi, i u Evropi, po ovom pitanju su vrlo slične: majke decu
dobijaju vrlo kasno i porodice ostaju male. Naravno i ovde postoje
razlike. U svakom slučaju ima više sličnosti među porodicama srednjeg
sloja širom sveta, nego među porodicama koje žive u istoj zemlji – ali
jedna u gradu, a druga na selu. Gradske majke vrlo često uopšte ne
razumeju majke na selu i smatraju da pogrešno podižu svoju decu.
Isto tako, vrlo su slične seoske porodice u Kamerunu, Brazilu ili u
Indiji. To znači da majke održavaju vrlo blizak telesni kontakt s decom,
iako one nisu glavna veze deteta sa svetom. Ovde zapravo zajednica
preuzima brigu oko podizanja deteta, podstiče decu da što brže nauče da
sede i hodaju, kako bi što pre postala samostalna. Isto tako, ako dete
zaplače, majka ga odmah uzima u naručje ili ga doji.
Nemački način podizanja dece predstavili ste majkama u Kamerunu. Kakva je bila njihova reakcija?
Ženama smo pokazali filmove: majke decu stavljaju na pod i saginju se
iznad njih. Kamerunke su bile šokirane i zaključile da je reč o lošim
majkama. Na kraju su predložile da neke od njih odu u Nemačku i nemačkim
majkama objasne kako treba da se ophode prema deci.
Njih je
iznenadio i način komunikacije. Zapadnjačke majke svoju decu uključuju u
dijaloge, male signale beba interpretiraju kao učestvovanje u
razgovoru. Kada tako nešto pokažete majkama u Kamerunu, one se odmah
zapitaju:„Pa zar one ne znaju šta je dobro za dete?“.
Predstave
o tome kako treba postupati prema deci duboko su usađene u svima nama.
Pritom smo uvereni da je ono što smatramo pravilnim, dobro i za sve
druge. To smatraju i afričke majke koje žive na selima. Razlika je u
tome što one eto nemaju prilike, a ni mogućnosti da svoje znanje prenesu
u ostatak sveta, putem UNICEF-a, Svetske zdravstvene organizacije i
sličnih institucija.
Hajdi Keler je profesorka razvojne
psihologije na univerzitetu u Osnabriku. Vodi odeljenje „Razvoj i
kultura“ i radi na Institutu za istraživanje migracija i
interkulturalnih studija.