Nataša Konjević je ilustratorka i slikarka murala iz Banjaluke. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Banjaluci na smjeru Grafika, a njeni radovi najčešće su u domenu ilustracije i murala. Dobila je više priznanja za dosadašnji rad. Nedavno je u Banjaluci završen njen mural koji je posvećen temi plastičnog zagađenja koji je radila u saradnji sa Centrom za životnu sredinu, a nalazi se na zgradi u ulici Kralja Alfonsa. Njene radove na društvenim mrežama možete pogledati pod nazivom Konjo Illustration.
Sa Natašom smo za portal BUKA razgovarali o muralima, umjetnosti, temama kojima se bavi.
Nataša, upravo je završen tvoj veliki mural u Banjaluci, kako je tekao proces rada na njemu?
Za razliku od rada u udobnosti ateljea, svaki mural je poseban izazov i zahtijeva neki tip adaptacije – nekad se radi o lošoj fasadi, nekad o vremenskim uslovima i dr. U ovom slučaju većina faktora je bila poprilično dobra, s tim da je sam period izvedbe trajao nešto duže zbog vremenskih uslova, tj. toplotnog talasa koji me je primoravao na češće pauze. Sam razvoj ideje i dobijanje dozvole takođe ima svoj tempo budući da se radi o više zainteresovanih strana, pa dolazak do konsenzusa takođe treba uračunati u procjene radnih sati. Ovo je mali savjet za sve koji bi se htjeli baviti crtanjem murala.
Tvoji murali mogu se vidjeti u mnogim gradovima širom BiH, kako se rodila tvoja ljubav prema ovoj vrsti umjetnosti?
Priliku za crtanje prvih murala sam dobila na radionicama UG “Zdravo da ste” i međunarodnim razmjenama. Tu sam upoznala fenomenalne umjetnike koji su dolazili iz regiona i drugih država Evrope, a bavili su se crtanjem grafita i murala. Oni su nesebično dijelili svoje znanje, a ja sam željela da učim. Nakon toga je uslijedila pobjeda na konkursu Paola de Maninkor – Prijedor grad murala i to je bilo moje prvo penjanje na skelu i oslikavanje fasade jedne zgrade. Ovdje moram da spomenem i Flaster, banjalučki festival koji nažalost nije dobio priznanje koje je zaslužio. Oni su uspjeli da dovedu u Banjaluku najveća imena regionalne i evropske street art scene, doveli su murale na banjalučke ulice i napravili prvu trajnu galeriju na otvorenom. Meni je lično najdraži mural koji je uradio poljski dvojac ETAM Cru, a sam proces oslikavanja sam pomno pratila i na taj način naučila mnogo. Zbog toga sam neizmjerno zahvalna ekipi Flastera.
Tema tvog novog murala je plastično zagađenje i podizanje svijesti o tome koliko nas plastika okružuje. Kakvo je tvoje razmišljanje o ovoj temi? Živimo u svijetu koji je zatrpan plastikom?
Veoma je dug put od spoznaje da problem postoji, prepoznavanja dimenzija tog problema, ali prenošenje značaja široj populaciji, te izmjena sistema koji problem proizvodi je priča za sebe. Drago mi je da sam dio napora koji skreću pažnju na jedan od značajnijih problema današnjice. Zagađenje plastikom je u neku ruku tzv. savršena oluja – zagađenje je već sada ekstremnih razmjera, a plastični proizvodi su duboko upleteni u našu svakodnevnicu, zbog čega nije dovoljno samo urgirati na promjene životnog stila već i na drastičan redizajn cijelog sistema.
Foto: Mural u Banjaluci
Na tvojim muralima često se mogu vidjeti žene, koliko ti je važno da preneseš ženski glas u javni prostor?
Jeste, najčešće slikam ženske likove. Zašto? To je već pitanje za psihologe. Činjenica jeste da rado učestvujem u projektima koji se tiču ženskih prava i i te kako sam svjesna položaja žena u društvu, ali ženski lik mi primarno u fokus dolazi intuitivno, po “defaultu”.
Pored murala, tvoja velika ljubav su ilustracije, radiš li nešto novo na tom polju?
Već nekoliko mjeseci imam povremeni angažman kao ilustratorka na aplikaciji Fabulous. To je francuska aplikacija koja pomaže ljudima da uvedu zdravije životne navike u svoj raspored. Osim toga, u planu je ilustrovanje dva veća projekta, ali o tome još ne mogu da govorim.
Kako gledaš na položaj umjetnica u BiH, koliko je teško naći neki svoj prostor na umjetničkoj secni?
Mislim da tu nema prevelike razlike u pogledu polova. Naprosto, kao i u svakom drugom poslu, moraš da radiš mnogo i da se trudiš. Opet, kao i u svim sferama života, žene će se susretati sa situacijama sa kojima muškarci neće, ali to nije specifično za polje umjetnosti koliko za naše društvo.
Murali su sve prisutniji na našim ulicama, šta je po tvom mišljenju murale stavilo u fokus interesovanja i šta je doprinijelo popularnosti ove vrste umjetnosti?
Festival Flaster koji sam i ranije pomenula, Prijedor grad murala, svaki novi mural u gradu je doprinio da ljudi znaju šta znači pojam “mural”. Takođe, oslikavanje se dešava i ostaje u javnom prostoru, skida se taj veo misterije nastanka nekog umjetničkog djela i samim tim umjetnost približuje masama. Ipak, postoji pitanje koje često dobijam dok oslikavam neki zid – ”kako se pogode proporcije na tolikim dimenzijama?”. Naprosto, koliko god su postali popularni, murali ipak nisu nešto što ljudi imaju priliku da gledaju svaki dan i ta senzacija velikim formatom je još uvijek prisutna. Naravno, postoji i mnogo jednostavnije objašnjenje – ljudi voli boje i mnogima nije ni bitno šta se nalazi na samom zidu, dopada im se što je neki prostor ”oživljen”.
Da li se u BiH može živjeti samo od umjetnosti, odnosno, koji put umjetnik/umjetnica treba proći da se to desi?
Može, zavisi od prohtjeva, ali može. Meni je za kakvu-takvu stabilnost bilo potrebno 10 godina. Ja sam se više pronašla u ilustraciji i muralima, a to su opet grane primijenjene umjetnosti za koju postoji veće tržište i moguće je naći posao za sve nivoe, nije neophodno da imate previše iskustva da biste počeli. Većina poslova ide po preporukama, a da biste došli do preporuka morate da radite i poslove koji vam nisu najzanimljiviji, koji često nisu adekvatno ni plaćeni, ali na taj način gradite konekcije. Okruženje Akademije je prilično zona komfora – tu se družite sa kolegama koji slično razmišljaju, dobijete nagrade, pohvale i mislite da ste najbolji. Čak i da jeste najbolji, znate li gdje da plasirate taj svoj rad? Znate li kako da procijenite vrijednost rada ili kako da pregovarate sa klijentima? To je još jedan set vještina koje treba da se savladaju. Mislim da je suludo da govorim o tome koliko je važno za umjetnike da imaju portfolio vidljiv na internetu, to smo valjda apsolvirali.
Da li je u BiH potrebno više ulagati u umjetnost, mislim na institucije, sistem?
Iskreno, ja se na institucije nikada nisam nešto mnogo oslanjala niti sam očekivala nešto od istih, tako da nemam konkretne korake i prijedloge zaista šta bi to trebalo da se mijenja u smislu budžetskih linija, konkursa i slično. Više sam fokusirana na svoj rad i razvoj. Ali svakako je očigledan nedostatak lokacije koja bi bila neki vid baze za umjetnost i umjetnike, miks radnog i izlozbenog prostora. Nekoliko ljudi je spominjalo bivšu fabriku duvana kao potencijalni prostor što bi bilo fenomenalno, ali bez jakog pokreta, scene i predanih ljudi, to bi opet bili samo zidovi, krovovi i neispunjen potencijal. Umjetnost svakako nije jedina oblast u BiH gdje je većina uspjeha uprkos, a ne zahvaljujući podršci institucija.
Postoji li neki mural o kojem potajno sanjaš, na kojem mjestu bi on bio?
Nema nešto konkretno, ali u svakoj šetnji gradom nađem bar jedan zid koji bi bio super za oslikavanje. Zgrada nam ne manjka.