Priča o zamršenoj stvarnosti na ovim prostorima, komplikovanim i nejasnim događajima koje smo živeli i čije posledice još traju, kojom se bavi film „Ustanička ulica“, premijerno će biti prikazana 13. marta u Sava centru. Žanrovski „upakovana“ u politički triler, u režiji Miroslava Terzića, drama fokusira sudbine malih, običnih ljudi, a jednu od glavnih uloga, čoveka koji je devedesetih godina pripadao paravojnoj formaciji igra Uliks Fehmiju.
Priča sa kojom ćemo se „sudariti“ nije jednostavna – u prvom sloju govori o pojedincu, o malom čoveku i sistemu, što je za mene uvek uzbudljivo. Jer, veoma često, u svim događajima, ta individua nestaje, prosto gubi svoje lice, svoju priču, svoj glas, svoj prostor. Kad je Ivo Andrić dobijao Nobelovu nagradu, rekao je da je zadatak pisca da progovori u ime onih koji nikada neće dobiti priliku da se njihov glas čuje – kaže u razgovoru za „Novosti“ Uliks Fehmiju, glumac koji svakom novom ulogom ponovo pokazuje da razdaljina između Njujorka, gde živi, i Beograda, ne postoji.
Zašto se mali čovek preko koga se sve prelama, gotovo uvek „briše“?
– U Njujorku sam radio grčku tragediju, predstavu „Euripidova deca“, koju je režirao Piter Selers. Reditelj nam je tada govorio da lica zločinaca, tirana, veoma dobro znamo – oni su „slavne osobe“, „selebriti“, ma o kakvoj vrsti monstruma da je reč, a da mali čovek koji najviše strada, uvek ostaje nepoznat.
Lik koji igrate u „Ustaničkoj ulici“ je Sredoje Govoruša, ratni zločinac koji je promenio identitet, ali se film ne bavi zločinom, nego sistemom koji menja čoveka?
– Sredoje je taj mali čovek, kome je nesreća došla kad su počeli ratovi, i koji gotovo nije imao izbora. Naravno, svako od nas ima svoj izbor, ali njega određuje i to gde smo rasli, u kojoj vrsti okruženja smo odgajani, kako smo bili spremani da pravimo izbore. Nismo svi uvek u stanju da donesemo dobru odluku, da shvatimo šta je ispravno, tu su, pored porodice, društvo, sistem, država, čiji bi zadatak trebalo da bude da vode računa o svojim građanima. U našem slučaju, i u slučaju ovog malog čoveka, naš sistem tada, a bogami i sada, apsolutno nije pomagao da se prave dobri izbori. Naprotiv, ti mali ljudi stalno su gurani u nešto što je u tom trenutku bilo potrebno sistemu.
U filmu vidimo više generacija koje su u začaranom krugu iz koga se teško nalazi pravi izlaz?
– Ta manipulacija politike, sistema, društva i ko zna sve kojih službi koje upravljaju jednom državom je neprestana, provlači se iz generacije u generaciju, ali kad se kaže država, to je uopšten pojam. Tu državu ili vlast u jednom trenutku čine određeni ljudi, i o tome je reč – što si bliži vrhu, tvoja odgovornost je veća. Ali, retko se dešava da „račun“ plate oni koji su bili odgovorni, mnogo češće i mnogo strašnije to plaćaju oni mali, koji su dole, koji su bili samo marionete, i tako je svuda, ne samo kod nas. Ovde su uvek, pa i devedesetih, najviše stradali oni koji su bili mladi, a te nesrećne, najnesrećnije, najteže i najstrašnije odluke, donosili su neki stariji, zreli ljudi, koji su morali da budu kao neko „veće staraca“ ili mudraca.
„Ustanička ulica“ neobična je u još jednom „sloju“ – priča traga za nečim ljudskim u čoveku koji je počinio zločine, i koji neprestano preživljava taj svoj mrak. Koliko je takav Sredoje bio izazov?
– On je Ričard Treći, jedan od najpoznatijih likova, i jedan od najvećih zločinaca u svetskoj literaturi. Ričarda stalno progone snovi, noćni more, i zločini koje je počinio u raznim fazama. Tako je i sa Sredojem, iako je promenio identitet i postao Mićun Duvnjak – jedino čisto u njegovom životu je njegova žena, koja ne zna njegovu prošlost, i dve jedine niti koje ga održavaju su ta ljubav prema njoj, i iskonski nagon za preživljavanjem i produžavanjem vrste.
Sredoje ne pokušava da se pravda – on i ne kaže da nije kriv?
– Tu nema pravdanja, ali nema ni pitanja – svako ko je bio u vojsci vrlo dobro zna šta je komanda. Ali, naravno, i komande se mogu negirati i odbijati, sve zavisi ko je taj ko ih daje. Ništa, nažalost, nije ni crno ni belo, ni tako jednostavno – ako je, na primer, u nekom strašnom ratu, kao što je bio Drugi svetski, nastradalo toliko miliona ljudi, za to je bila potrebna maksimalna organizacija čitavog sistema. A ljudska priroda je i predivna i strašna – mnoštvo onih koji su učestvovali u najstrašnijim zločinama, nažalost, ili na sreću, po definiciji ne pripada monstrumima.
U filmu se „sudaraju“ dva mala čoveka, iz potpuno različitih svetova – zamenik tužioca za ratne zločine, mlad, čestit čovek koji traga za istinom, i vaš Sredoje, ali su obojica žrtve sistema?
– Oni su žrtve sve do trenutka dok ne prihvate da preuzmu odgovornost za svoje živote, o čemu takođe govori film – Dušan, zamenik javnog tužioca, žrtva je sve dok pristaje da bude tatin sin kome je tata namestio posao, da živi u tatinom stanu, da bez razmišljanja poslušno sluša šefove iako to ima strašnu cenu. Prestaje da bude žrtva onda kada donese odluku da postane samostalan, ozbiljan čovek. Isto je i sa Sredojem – kada se konačno suočio sa sobom i počeo da govori o onome što je radio, prestao je da bude ratni zločinac i dobio je svoj identitet, kakav god on jeste.
UVEK DOĐEMO PRED SOPSTVENI SUD
Čemu nas uči stvarnost, ne samo naša, nego i globalna?
– U našim malim životima niko drugi neće biti odgovoran za ono što mi, obični ljudi, pojedinci, činimo. Čak i ako bi mogao biti, stalno moramo da razmišljamo kako sebe da ogradimo, na koji dobar način da pravimo distancu od onih koji nam kroje život. Te odluke su ponekad veoma bolne, drastične na raznim nivoima, nimalo jednostavne. Raskoljnikova svi pokušavaju da dešifruju stolećima, pa nam je ponovo uzbudljiv, nedokučiv, i težak da ga razumemo, a on je taj mali, običan čovek, pun muke i patnje. Mislim da svako od nas zna, sam pred sobom, kad je podvalio, kad se prodao, kad je manipulisao, kad je lagao, kad je izdao, kad je ćutao, a trebalo je da govori. I verujem, prosto filozofski, spiritualno, da pre ili kasnije uvek dođemo pred sopstveni sud.