Umjetnički poziv na promišljanje o (ne)kulturi sjećanja i politikom upravljanja pamćenjem realizovan je preplitanjem klavirskih kompozicija, vizualnih elemenata, audio snimaka i recitala činjenica o mjestima stradanja u Bosni i Hercegovini.
“Projekti poput ovog ne nastaju preko noći. Oni nisu izraz hira, racija ili običnog dokumentiranja. Ovaj projekt je krik nastao iz godina sljepoće i bivstvovanja u komadu Zemlje gdje redovno, kako reče Andrić, prestaje logika, i nastao je iz ljubavi prema tom komadu Zemlje koji nazvaše Bosna i Hercegovina” -kaže Marija Bajo.
Bajo je rođena u novembru 1989. godine. Vrlo kratko je živjela u Jugoslaviji. Ratno vrijeme provela je u kući na selu u Novoj Bili kod Travnika, osim dvadesetak dana koje je sa mamom i sestrom provela u izbjeglištvu u Trogiru.
“Moje je obrazovanje do fakulteta bilo po hrvatskom planu i programu i toga sam postala svjesna po odlasku na studij u Sarajevo. Već otada su moje poimanje neznanja o državi u kojoj živim i buđenje svijesti o tome što se desilo u ratu zasigurno postavili temelje za rad na autorskom projektu koji se bavi kulturom sjećanja. Spoznavajući na razne načine – od čitanja preko posjeta koncertnim dvoranama i pozorištima pa do diskusija s ljudima do dugo u noć – u ranim me je dvadesetima počela „boljeti“ Bosna i Hercegovina.
Zalazeći dublje, mislima se provlačio lajtmotiv: u BiH ne možeš proći pedesetak kilometara od mjesta do mjesta, a da nije bilo nekog stradanja” – ističe Bajo.
U doba korone zrio je koncept autorske predstave koja bi pozivala na suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini, a kad je zarazni virus izgubio “na snazi” već je počela agresija na Ukrajinu, a potom i na Gazu.
“Izbezumljena između nekoliko ratova u biću, krenula sam još odlučnije jer ratovi se stalno nažalost dešavaju, samo su potezi na šahovskoj tabli nekad predviđeni, a rijetko pogođeni od nas koji se šaha ne igramo ili ovlaš iz hobija znamo pravila kompleksne igre koju ‘velikani’ postavljaju” – kaže Bajo.
Sraz između avanturističkog stila na klaviru i trezvenih, kao kamen hladnih fotografija, stvara prostor u kojem prosijavaju autorkina ranjivost i njen bijes, primjećuje Chris Keulemans, pisac, novinar, moderator i educator.
„Kao gledaoci i svjedoci, u Bosni i šire, nemamo izbora no priznati stvarnost rata i njegove duge posljedice. ’U inat tami’ poučit će nas o onom što nema smisla i postaviti nam pitanja na koja odgovori ne postoje. To će nam pružiti trenutke očajničke ljepote i prkosnog bijesa” – kaže Keulemans.
Multimedijalni scenski događaj je čudesan način da se krikne iz mraka, posve svojan, od svih krikova, kaže Darko Cvijetić, pisac.
“Performans i predstava, sjećanje i buđenje zore, naklon žrtvi i njezin zijev vratom pod nožem. Poslušajte Mariju, iz groboboljne zemlje, stratišnice, Mariju pratiteljicu znakova na putu. Njezinom umjetnosti učimo se oprostiti, učimo pamtiti tamo gdje se nerođeni skrivaju od rađanja” – kaže Cvijetić.
Ideja da ovaj poziv na protivanje pozicije čovječanstva usred ratova koji bjesne nastala je tokom proslave Beethovenovog 250. rođendana u Bonnu. Uprkos tome što je patio od gluhoće, Beethoven je komponovao “Odu radosti”, duboko ljudsko postignuće, naglašava Bajo.
“Beethovenove teškoće potaknule su me da shvatim važnost prenošenja istorijskih istina kroz muziku na svjež način” – kaže Bajo.