Tomas Man (Lübeck, 6. juni 1875. – Zürich, 12. avgust 1955.), njemački književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1929. godine
Tomas Man je književnik koji se svojim stvaralaštvom javlja krajem 19. vijeka da bi svojom fikcionalnom prozom obilježio književnu scenu kako njemačkog govornog područja tako i književno stvaralaštvo šireg, evropskog književnog kruga u prvoj polovini 20. vijeka.
Otac mu je bio bogat i uticajan vlasnik jedne velike trgovine žitom i senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemačko -brazilske porodice i za razliku od oca, snažnog “čovjeka od akcije”, bila je umjetničkog duha zbog svog miješanog porijekla i toplog južnjačkog duha. Mannov otac je umro 1891. godine i njegova trgovačka firma je propala. Porodica se tada preselila u Minhen.
Man je išao gimnaziju u Libeku i neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu. Kratko je radio (1894. – 1895.) u banci a zatim u njemačkom osiguravajućem društvu protiv požara. Putovao je po Evropi i za vrijeme jednog putovanja posjetio starijeg brata, Heinricha u Italiji, gdje je pisao kratke priče i svoju prvu novelu.
Njegova književna karijera započela je u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je pročitao jednu priču, izdavač je htio da vidi sve što je Mann napisao. Manov prvi roman “Budenbrokovi” postao je slavan i izvan granica Njemačke i veoma ga obogatio već u 25. godini.
Oženio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su šestero djece. Živio je burzujski život priznatog pisca -predavao je, primao nagrade i objavljivao kratke priče.
Uvijek je bio umjetnik teške savjesti zbog ljubavi prema burzujskom životu. Početak Prvog svjetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uvjerenja o Evropi. On je podržavao Kajzerovu politiku i napadao liberalizam. Ovaj 10-godišnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Čarobni brijeg”, romanom o idejama i izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih i konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta i neracionalnih uvjerenja.
U periodu između dva svjetska rata osvojio je Nobelovu nagradu i započeo kampanju protiv fašizma, sve dok ga nacisti nisu protjerali iz Njemačke. Kratko je putovao po Evropi prije nego što je došao u Sjedinjene Američke Države 1940., prvo kao profesor na Univerzitetu Prinston, sve dok se nije smjestio u Kaliforniju sa još nekoliko njemačkih protjeranih umjetnika.
Na djelo Thomasa Manna uticali su Gete, Niche, Vagner, Šopenhauer, Frojd i Jung, a sam Mann je uticao na Kafku. Teme njegovih romana su intelektualna i politička zbivanja predratne i poslijeratne Njemačke i suprotnosti duha – umjetničkog, dekadentnog i života – običnog osjećaja sreće.
Stil Thomasa Manna karakteriše česta upotreba ironije, što stvara hladnu distancu između priče i čitalaca. Takođe često koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolično značenje.
Tomas Man u julu 1955. godine obolijeva od tromboze da bi svoje pero definitivno odložio 12. avgusta te iste godine u bolnici u Cirihu.
TOMAS MAN: „SMRT U VENECIJI“ (ODLOMAK)
…
”Bila je to čežnja za putovanjem, ništa drugo; ali ona se pojavila kao napad, pojačano do strasti, čak i do čulne obmane. Njegova žud postade vidovita, njegova mašta, još neumirena posle časova rada, stvarala je sebi primer za sva čudesa i užase raznolike zemlje, hoteći da ih predoči sve odjednom: on je video, video je predeo, močvaran kraj u tropima, pod nebom punim gustih isparenja, vlažan, bujan, i čudovišno ogroman, kao neku prasvetsku divljinu sa ostrvima, mlaka i rečnim rukavicama punim gliba – video je kako se, iz nedoglednog spleta bujnih paprati, iz dolina pokrivenih biljem preobilnim i nabubrelim i čudnovato procvalim, uzdižu, ovde-onde, kosmata stabla palmi, dok čudno nakazna drveta pržaju kroz vazduh svoje žile i spuštaju ih u tle, ili u ustajale vode zelenkasto osenčenih preliva; a tu, među cvetovima koji plivaju, mlečnobeli i krupni kao zdele, stoje u plićaku ptice tuđeg izgleda, visokih pleća i nezgrapnih kljunova, stoje i nepomično gledaju na stranu – video je gde iz šiblja bambusova, među čvornovatim trščanim stablima, sevaju kresovi tigra koji, skupljen, vreba – i on oseti gde mu srce kuca od užasa i zagonetne želje. Priviđenja zatim nestade; i vrteći glavom, Ašenbah nastavi da šeta duž ograda kamenorezačkih stovarišta.”
Tomas Man, Smrt u Veneciji, prevela Anica Savić – Rebac