Djelo je to koje je nastajalo puna tri desetljeća, a autor je kroz to vrijeme objavio knjige koje su temelj ovome izdanju, ‘Povijest Jugoslavije između 1918. i 1991. godine’, te razne publikacije o raskolu između Tita i Staljina 1948. i 1949.
Sve to uz brojna istraživanja u stranim i domaćim arhivima prezentirano je na 712 stranica lako čitljiva i zanimljiva teksta s dodatkom poznatih i manje poznatih fotografija. Potpun pregled Titove ratne, političke i državničke karijere je znanstvenički proviđen i potpuno ohlađen od uobičajenih subjektivnih pretjerivanja u pohvalama i pokudama nedvojbeno najznačajnijeg vladara u Južnih Slavena u 20. stoljeću.
Dr. Jože Pirjevec u smirenu, uvjerljivu tonu raspliće životnu nit Titovu i ilustrira je nekim poznatim, ali i sasvim nepoznatim detaljima iz Brozova javnoga i privatnog života. Ta ilustracijska mjesta ocrtavaju njegov politički i ljudski profil iz raznoraznih rakursa.
Tako za potrebe KGB-a sovjetski rezident u Beogradu u doba Informbiroa Savelij V. Burtakov za Orla (šifra za Tita) izvještava sljedeće: ‘Pored njegovih pozitivnih osobina – popularnosti, lijepoga izgleda, izražajnoga lica, duhovitosti i čvrste volje – ORLA krase i sljedeće negativne karakteristike: žudnja za vlašću, pomanjkanje poniznosti, arogancija i neiskrenost. O sebi misli da je apsolutni autoritet, voli potpuno pokoravanje, ne sviđaju mu se promjena mišljenja i kritika njegovih zapovijedi; razdražljiv je, gnjevnoga karaktera i otresit, voli se hvaliti.’
Ta karakterizacija sovjetskoga špijuna, bez obzira na svrhu takvoga profiliranja, pokazat će se u daljnjem toku razvoja Titove ličnosti poprilično preciznim krokijem. O drugom, negativnom dijelu ocjene sovjetskog obavještajca potvrđuje primjerom anegdota o Titovoj reakciji na tekst Rezolucije Informbiroa koji je dobio na teleprinter, tadašnje nove tehničko čudo.
Za vrijeme čitanja navodno je šakom lupio o stol i krepko opsovao Staljina. Sljedeće je noći živce smirivao tako što je uzeo pušku i u jezercu dvorskoga parka ustrijelio sve žabe koje mu svojim kreketanjem nisu dale spavati. Koliko god je smiješan taj primjer kada veliki vođa puškom istrebljuje žabe, toliko je to i tipična ilustracija za spisateljski diskurs Jože Pirjevca.
On se ne libi svaki naoko možda i nevažan, zabavan detalj unijeti u svoje veoma ozbiljno publicističko djelo, pa makar morao dodati i riječcu ‘navodno’ ili ‘širile su se glasine’ kada nešto ne preuzima iz sasvim provjerljiva izvora. Uopće živopisni detalji, delikatni počesto, pogotovu kada je riječ o Titovu hedonizmu, strasnoj opsjednutosti primjerice lovom, autor nikada ne propušta zapisati i opisati.
Bilježi tako kako je Tito, potkraj 1945, iako su ga mučili reumatski bolovi, kada je kriza oko Trsta dosegla vrhunce te su Talijani rovarili protiv sporazuma o vojnoj suradnji između Jugoslavije, Grčke i Turske, a istodobno se javio i Milovan Đilas heretičkim člancima u Borbi, bio na Brdu kod Kranja usredotočen u mislima prije svega na golemoga kozoroga na triglavskim padinama jer ga je unatoč svim aktualnim državničkim brigama svakako htio ustrijeliti, i to već četiri godine.
Posebna četiri poglavlja knjige posvećena su njegovu veoma složenu odnosu sa suborcima i kasnijim važnim pobočnicima poput Edvarda Kardelja, Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića, ali i s mlađim lavovima, što se prvenstveno odnosi na srpske, hrvatske, slovenske, bosanske i makedonske političare liberalnoga ili konzervativnoga političkoga svjetonazora, uz čiju je pomoć Tito vodio unutarnju i vanjsku politiku.
Pritom su nemalu ulogu u njegovu životu i djelu imale žene, a ponajviše Jovanka Broz. Od lika ljepotice manekenskoga stasa do pozamašne matrone Tito je bio zaljubljen u nju više negoli u sve ne mnogobrojne bivše partnerice i supruge, tako da mu je veoma teško palo kada ju je, pod starost kada je već u papučama morao bježati od njenih napada, ipak morao izolirati, i to zbog njezine nezajažljive volje za vlašću.
U krucijalnim poglavljima o razilaženjima i sukobima s najbližim suradnicima između Tita i drugova otkriva se da je on u svojim najbližima imao, zapravo, organe proširenja energija svojih liderskih velemoći – Kardelj je cijelo vrijeme teoretizirao politiku koju je maršal vodio, mladi Đilas je Titu bio ono što bi u danas u nogometu nazvali fantazist.
Za sebe je kasnije, kao prvi poznati disident titovske Jugoslavije, zapisao da je početna ideja o samoupravljanju bila njegova jer je bio mišljenja da treba ‘sistem pojednostaviti tako da se sve prepusti radnicima u tvornicama, a mi samo da ubiremo porez.’