Grupu Alexandria još od prvog albuma Aktivni
Radio Materijal iz 2012. godine u izdanju RTRS-a vežemo uz autentičan
muzički i vizuelni izričaj, te uz socijalno-angažovane tekstove koji su kritika
trenutnog stanja u društvu, ali i hronika jednog vremena. Nakon prvog albuma,
2017. godine, izašao je album Pro Bono, E.P. 2170, i E.P. Vrzino
Kolo u izdanju LampShade
izdavačke kuće. Prije nekoliko dana je bila premijera spota i singla Sugar
Baby, što je najava novog E.P. Đavolja Varoš, a tim povodom smo
razgovarali sa frontmenom grupe, Tiborom Tišmom.
Pričali smo o novom materijalu, statusu umjetnika u našem
društvu, domaćoj produkciji i iskustvu života u Australiji za vrijeme pandemije
koronavirusa.
Kakva je recepcija publike
na novi singl i spot?
S obzirom na to da su singl i spot tek objavljeni, mogu
reći da su utisci jako pozitivni. Pauza koja se desila sve je zaustavila i
vratila bend takoreći na početak rada, skoro pa od nule, što je i za očekivati,
ako tri godine nisi prisutan u nečemu što radiš. Od uvježbavanja, snimanja,
aranžiranja, snimanja spotova, organizacije oko promocije i koncerta, sve je
trebalo od početka, ali nije da se žalim, uživam u tome i nedostajalo mi je.
Vizualno, ali i zvukom,
ovim singlom se vraćate u pedesete. Zašto ti je to vrijeme vokalno-instrumentalnih
sastava inspirativno i koliko danas upadamo u zamku da produciramo nešto novo,
a topla voda je izmišljena dosta prije nas?
Nije da su mi prošli dani tj. konkretno pedesete (jer o
njim pričamo) nešto posebno inspirativne, a opet nije ni da nisu, nema ovdje
nikakve odluke ili načina razmišljanja da je nešto namjerno.
Pjesma mi je od prvog tona zvučala tako i kao takvu sam
je zamislio, i takav pristup imao prema njoj. Pedesete, tj. The Animals,
The Beatles, The Rolling Stones i svi drugi na THE koji su bili
velikani svoga doba, a i ostali su to, su muzika koju volim i slušam jer sam zbog
roditelja i starije braće odrastao s njom. Ta muzika je dio mene, ali isto tako
su recimo u jednoj od mojih pjesma, Vrzino Kolo moja inspirativna iskra
bili Apallachian trail i muzika
koja se najčešće dovodi u dodir s tim dijelom kontinentalne US, a to je u
suštini Hill Billy, muzika s predominantnim banjom i jednostavnošću.
Tako da sve ovisi od raspoloženja, od dana do dana ili
sata, nema protokola, nema pravila, muziku i pjesme pišem bez osvrtanja šta su
i kako su, bitno je da se meni dopadaju.
Budući da koncept žive
promocije uz svirku nije toliko zastupljen kod nas, sve se odvija putem online
platformi, koliko vam je ova vrsta živog susreta značila, ali i privilegija da
uđete u institucija kakva je Banski dvor?
Mogućnosti promocija preko interneta i svega što internet
omogućava, društvene mreže, portali itd. su opšte prihvaćene iz prostog razloga
što je jeftino i dostupno. Nema ništa loše u tome, svako se snalazi kako zna i
umije.
Ja sam lično u posljednja tri i kusur mjeseca
prisustvovao na tri promocije gdje su se bendovi potrudili da to urade valjano,
tako da nas ima još, koji svjesno ulazimo u taj old school pristup, a
vjerovatno iz razloga što svi to volimo.
Moj plan da uradimo promociju u Banskom dvoru i da uz
promociju sviramo unplugged koncert kao jedno veliko hvala ljudima koji
su došli i podržali nas je dočekan od ljudi iz Banskog dvora sa odličnom
organizacijom i željom da sve bude na izuzetnom nivou. Na prvom mjestu hvala
Mladenu Matoviću direktoru Banskog dvora koji je svesrdno podržao taj događaj i
bez koga se ništa od ovog ne bi desilo, i naravno Saški Madžar i Borislavu Brezi
bez kojih je ovako nešto nemoguće izvesti.
Vaša muzika ranije je bila
dosta angažovana i na neki način kritika i presjek društva i zbilje koju
živimo, hoćemo li nešto slično očekivati i u budućnosti?
E.P (maksi singl od 5 pjesama) pod imenom Đavolja
Varoš je apsolutno socijalno aganžovan materijal. Kad pjesme budu izlazile
kao singlovi biće jasno kao dan da su pjesme kao što je Đavolja Varoš
ili Parking Zona 2 (što je alegorija na sve apsurde koji nas okružuju) i
dalje tu da ukazuju na svakodnevicu koja je oko svih nas, ali o tom ćemo kad te
pjesme izađu na svijetlo dana i u eter, do tada neću puno da pričam, jer bi se
sve svelo samo na riječi bez djela. Kad pjesme budu tu, tada ću rado objasniti
zašto, kako, kome i kad.
Neće se dugo čekati na to, jer novi materijal će da izađe
jako brzo, zapravo čim se trenutni singl malo ustabili, biće vrijeme za
sljedeći.
Dobar dio pandemije si
proveo u Australiji. Kako je tamo bilo živjeti i stvarati u lokdaunu? Koliko ti
je odmak od naše svakodnevnice pomogao da stvoriš jasniju sliku gdje živimo?
Iz opravdanih razloga, zdravstvenih, krajem 2019. smo
otišli u Sidnej u Australiju, s planom da se vratimo za nekih šest do devet
mjeseci, koliko je dovoljno da se stvari odrade i rehabilitacije završe.
Nažalost, tamo nas je zatekao koronavirus i taj naš ostanak dolje od skoro tri
godine se pretvorio u neku vrstu kućnog pritvora, gdje bukvalno nismo
mogli napustiti Australiju.
Jednu stvar koju je to vrijem donijelo jeste rad na novom
materijalu, tako da je svakako bar s te strane bilo produktivno.
Život u lokdaunu u Australiji je bio iznenađujuć ne samo
za nas koji smo u to vrijeme bili tamo, već i za ostatak svijeta koji je pratio
način ponašanja tamošnjih vlasti. Više puta su na australijanskim medijima
pokazivali kako mediji širom svijeta u neku ruku ismijavaju Australiju i način
kako su se ultra bahato ponijeli prema nečemu o čemu zapravo, sad je bar jasno,
nisu mnogo znali.
Kulminacija svega je bio dolazak Novaka Đokovića i odnos
prema njemu, te Australian Open,
teniski turnir koji je zbog visokog profila jedne svjetske zvijezde skrenuo
pažnju ostatka svijeta na to šta se dešava i koliko smo blizu scenarija Orvelove
1984.
Je li tamo odnos prema
muzičarima i umjetnosti bolji nego ovdje? Postoji li u Banjaluci i u BiH
dovoljno prostora koji podržavaju autorsku produkciju? Imam osjećaj da i dalje
mnogo bolje prolaze cover bendovi, za razliku od onih koji stvaraju
autorsku muziku.
Da, postoji, u jako malim promilima, ali ipak postoji.
Problem je što muzika više ne da nije profitabilna, nego
uopšte nema siguran doprinos novca da bi ljudi koji su nekada vodili sve to i
dalje bili zainteresovani za rad sa muzičarima. Rijetki su oni koji su sve u
jednom: i fenomenalni autori i vrhunski menadžeri i nos za biznis i apsolutno
požrtvovani za svoju umjetnost.
Nekada su muzičke kompanije imale radnike koji se bave sa
PR-om benda, s producentskom stranom muzike, te prodajom ploča i promotivnim
dijelom. Tada je jako mnogo ljudi radilo i živjelo od muzike, kako na sceni,
tako i iza scene. Danas je muzika kao biznis model nepostojeća, što znači da
sposobni ljudi koji su po prirodi menadžeri nemaju ni inicijativu ni podsticaj
da prilaze tom poslu. To ostavlja nas muzičare da se snalazimo kako znamo i
umijemo i neko to radi bolje, neko lošije, ali to je realnost današnjice. Cover
bendovi jednostavno nisu dio ovog problema.
Šta je razlog tome, navike
i kultura publike, neki ekonomski čimbenici, ili nešto treće?
Muzika kao umjetnost nije problem, uvijek će biti ljudi
koji stvaraju i koji su inspirisani bilo čime, te će uzeti olovku i papir u
ruke i početi stvarati, slikati, pisati, komponovati, itd. Problem je što da bi
bilo šta opstalo, bilo kakav biznis ili bilo šta o čemu god da pričamo, mora da
bude profitabilno, kako bi imalo smisla i podsticaja da se umjetnici upuštaju u
te vode.
Lako je zamisliti da je sve do srca i romantizovati sve
to, i sam sam jedan od tih, ali stvari nažalost jednostavno ne mogu ići tim
tokom. Zašto misliš da je deficit serija, filmova, albuma, muzičkih pokreta
toliko očigledan? Sve je džabe i sve je na internetu, malo ko će da kupi album
ili platiti za film kad su stvari na izvolite. To je jednostavno činjenično
stanje današnjice ne samo kod nas, već širom svijeta.
Koliko su udruženja i
institucije zadužene za status umjetnika poput AMUS-a blagonakloni autorskim
projektima i pomažu li domaćoj produkciji?
Nemam pojma za druge, možda AMUS i jeste nekom pomogao
prilikom stvaranja, ali meni nije.
Primarna stvar koju AMUS treba da radi jeste skupljanje
tantijema i vođenje računa da stvari funkcionišu. To je ono što AMUS treba da
radi i na taj način da umjetnici imaju naknadu za svoj rad, što nije slučaj u
ogromnoj većini.
Na osnovu tvog iskustva,
šta je ono što je danas nužno od strane institucija ali i javnosti kako bi se
status umjetnika poboljšao?
Institucije mogu da urade stvari i da donesu zakone, da
ih implementiraju da sistem plaćanja autorskog rada funkcioniše jer to je
konkretna pomoć umjetnicima. Pored toga, da se #slušajdomaće uvede kao
zakon kao što je u Hrvatskoj, Francuskoj, Australiji… te da sve to ima više
smisla, a ne da bude samo pametna doskočica.
Pored toga, malo šta drugo institucije mogu konkretno da
urade, ovo je svjetski problem, nije samo kod nas i konkretnog rješenja nema
nigdje, svi se snalaze kako znaju i umiju, a mi smo nažalost, izgleda jako loši
u tom snalaženju.