Ovaj bend je nastao davne 1979. godine. Za razliku od bendova koji pripadaju istom žanru, The Toy Dolls imaju blaže tekstove, koji ne odišu gorčinom i ljutitošću. Bave se temama iz svakodnevnog života običnog čovjeka kao što su televizija, djevojke, izlasci, ispijanje piva, sportske utakmice i slično. Pjesme koje su zaštitni znak ovog benda su “Yul Brynner Was a Skinhead”, “My Girlfriend's Dad's a Vicar” and “James Bond Lives Down Our Street”. Od svog nastanka pa do danas, The Toy Dolls nisu prestajali sa radom i non-stop su radili turneje i snimali albume. Ono što je značajno za napomenuti jeste da ovaj bend krasi melodičnost pjesama, a tekstovi nisu karakteristični za punk, pa su od nastanka bili na margini punk scene. Ovo ne znači da se ne radi o vrhunskoj rokenrol grupi, koja itekako zna da zabavi široke mase zaljubljenika u odličan rock zvuk. Povodom nastupa britanskih punkera, novinar Buka magazina uradio je intervju sa pjevačem i gitaristom grupe The Toy Dolls, Michael “Olga” Algarom, kojeg krasi vedrina i pozitivan stav prema životu.
Da li ste ikada ranije boravili u Bosni i Hercegovini i svirali ovdje?
Olga: U Bosni nismo još nikako. Ovo nam je prvi put i jedva čekamo. Ali bili smo mnogo puta u Rumuniji, Makedoniji, Hrvatskoj, Bugarskoj, Srbiji i Sloveniji. Nisam siguran zašto nam je trebalo tako dugo da dođemo u Bosnu. Vidjećemo kako ćemo proći. Uvijek je teško svirati na novom mjestu, pred novom publikom koju treba osvojiti. Ako uopšte bude publike (smijeh).
Kakvo je vaše mišljenje o bivšoj Jugoslaviji?
Olga: Da budem iskren, ovdje u Engleskoj ne znamo dovoljno o tome da bismo mogli komentarisati. Osim što smo čuli za SFRJ. Ali dobijamo dosta pošte od obožavalaca sa tih prostora.
Festival je organizovan na mjestu gdje se odigrala velika bitka u Drugom svjetskom ratu. Šta vama znači ta spoznaja?
Olga: Oh, stvarno, nismo to znali! Veoma prosvjetljujuće!
Bend Toy Dolls počeo je svirati 1979. godine. Kako ste se uspjeli održati do danas?
Olga: Tako što smo konstantno dodavali nove stvari u nastupima uživo i snimali, izdavali nove albume, pisali nove pjesme i nismo prečesto svirali na istim mjestima.
Jeste li pravili neke pauze?
Olga: Ne baš, jedno kratko vrijeme sam svirao sa bendom The Adicts and The Dickies. To je bilo zabavno, putovati svijetom sa različitim ljudima, svirati pred različitom publikom. Mislim da je zdravo imati tu vrstu saradnje, ali naš bend je stalno bio na turnejama i snimanjima od oktobra 1979. godine. Znam nekoliko punk bendova koji su osnovani krajem sedamdesetih, ali su prestali svirati na deset godina, od sredine osamdesetih do sredine devedesetih, što nije slučaj sa Toy Dolls.
Ko su vaši muzički uzori?
Olga: Pa, uzor nam je naš pokojni menadžer Dave. Pored njega, Mick Green, gitarista iz starog benda koji se zove The Pirates. On je preminuo prije nekoliko godina, a bio je najoriginalniji gitarista ikada. I dan danas ga kopiram, u stilu njegove ritam gitare. Takođe, Wilko Johnson iz Dr. Feelgood je neprevaziđen.
Stihovi vaših pjesama nisu uobičajeni za punk muziku. Šta vas inspiriše da stvarate svoju muziku i riječi?
Olga: Pa, kada smo počeli, smatrali smo da ima dovoljno bendova koji pjevaju o političkim stvarima, pa iako imamo političke stavove, mislili smo da je bolje da pjevamo o temama o kojima drugi bendovi ne pjevaju, kao što su djevojke, TV sapunice, svakodnevni život, tračevi. Nemamo ništa protiv bendova koji pjevaju o društvenim problemima, ali vjerujemo da ih ima dovoljno koji to rade, a moj glas ionako ne bi bio dobar za tu vrstu pjesama. Mi nismo komedijanti, ali volimo da gledamo na ljepšu stranu života u pjesmama i na bini, jer ljudima je potrebno malo eksapizma u njihovim životima.
Koliko vaš bend znači u svijetu punk muzike i koliko ste uticali na taj muzički pravac?
Olga. Na početku, punkeri nisu znali ništa o nama, ali smo uspjeli da izgradimo vjernu publiku širom svijeta, iako nam je za to trebalo nekoliko decenija! Na početku su pankeri mislili da smo mi smiješan bend, ali mi smo smrtno ozbiljni kada je u pitanju naša muzika i živi koncerti. Srećom, na kraju smo pridobili ljude, mada ne sve! Dosta ljudi u Velikoj Britaniji nažalost i dalje misle da smo šala.
Možete li uporediti nekadašnju svjetsku muzičku scenu sa današnjom?
Olga: Čini se da današnja scena više postoji na wwweb-u, Spotify-u i slično, dok smo mi uvijek vjerovali da su živi nastupi najvažniji, izdavanje ploča i ugovori sa izdavačima su došli mnogo kasnije. Čak i da izgubimo ugovor i dalje bismo imali nastupe, što nije moguće za mnogo bendova koji danas sviraju.
Je li rock muzika izgubila svoj značaj?
Olga: Ne. To se nikad ne bi moglo desiti.
Kakvo je vaše mišljenje o rap muzici i pop rock muzici?
Olga: Svako ima svoj ukus, lično nisam ljubitelj rapa. Osim ‘Walk this way’ od Areosmitha, to je ipak nešto posebno. Neki pop rock muzičari su sjajni, Sia je naprimjer odlična i Paloma Faith, da spomenem tek nekolicinu. Ali je moja glavna inspiracija punk.
Možete li poručiti nešto publici koja će vas slušati na Ok Festu?
Olga: Hvala vam što ste tako dugo čekali da nas vidite, jedva čekamo da dođemo kod vas. Mada je naš nastup veoma dosadan, pripremite se da zaspite.
(Prevela Milica Plavšić)