U svojoj se knjizi Zašto volimo sociopate: vodič kroz kasnovečernju kapitalističku televiziju (2012)
Adam Kotsko pojadao kako najviše žali što nije jedan od sociopata jer
se, kako je rekao, lako može ustvrditi da živimo u vremenu koje pripada
upravo njima. Kotsko je zatim klasificirao različite vrste sociopata
prisutnih u popularnim američkim serijama, kako u animiranim tako i u
igranim, i pokušao objasniti zašto te likove toliko volimo, zašto se s
njima identificiramo i veličamo ih. Iako se s knjigom ne slažem u svemu,
jednu njezinu ideju itekako potpisujem. Nije stvar u tome da ti
sociopati svojim asocijalnim ponašanjem podrivaju i pobjeđuju
kapitalistički sistem kako gledatelji vole misliti, već ga naprotiv –
osnažuju zato što je i sam sistem inherentno sociopatski. Nema,
dakle, ničeg oslobađajućeg i subverzivnog u tome što navijamo za
Dextera, Dr. Housea ili Dona Drapera, jer bodrimo privilegirane ljude
koji su dio sistema, a nisu protiv njega. Svojim aplaudiranjem
sociopatima potvrđujemo zapravo, kako je Adam Kotsko napisao, vlastiti
štokholmski sindrom. Rekla bih da se to posebno odnosi na gledateljice.
Žene su širom svijeta, čini se, indoktrinirane idejom da su po svojoj
„prirodi“ brižne i da je uvijek poželjno u asocijalnim, šutljivim i čak
nasilnim muškarcima tražiti i nalaziti iskupljujuće kvalitete. Koliki
god sociopat netko bio, postoji žena koja je uvjerena da mu može pomoći.
Kapitalistička televizija podržava tu ideju nudeći ženama neprestano
sociopatske likove s kojima im ne dopušta identifikaciju, ali koje im
redovito servira kao idealne ljubavnike jer što je uopće ženi
privlačnije od muškarca koji ne zna razgovarati o emocijama, ili – još
bolje – muškarca koji emocije uopće nema? Televizija, dakle, neprestano
vrti priču o poremećenim, ali „osjetljivim“ muškarcima i ženama koje ih
nesebičnom ljubavlju trebaju socijalizirati. Barem privremeno, ako ništa
drugo. Znamo, međutim, da je to nemoguć zadatak: sociopati koje žene
pokušavaju socijalno rehabilitirati najčešće ih koštaju života jer jedno
je biti dio kapitalističkog sistema, a nešto posve drugo biti dio
društva.
Uzmimo, na primjer, izvrsnu dokumentarnu seriju Andrewa Jareckog The Jinx: The Life and Deaths of Robert Durst (2015).
Iz feminističkog rakursa ova je serija čisto zlato jer inherentno
sociopatski kapitalizam jasno suprotstavlja rodnoj jednakosti i
funkcionalnom društvu. The Jinx paralelno razvija dvije priče.
Prva koju pratimo biografska je priča Roberta Boba Dursta,
multimilijunera čija obitelj posjeduje pola Manhattana, osumnjičenog za
tri ubojstva, te pokušaj Jareckog da dozna što se s tim ubojstvima
doista desilo. Druga, koja možda nije odmah očita, pripovijeda kako je
sistem žrtvovao njegovu suprugu Kathie da bi dinastija Durst koju je
pokrenuo otac Seymour Durst – ostala netaknuta skandalom. Žene dođu i
prođu, ali krupni kapital je vječan!
Kroz seriju stječemo sliku o Bobu Durstu kao o neprilagođenoj osobi
koja teško komunicira s drugim ljudima. Dokumentarac ga prikazuje kao
asocijalnog čovjeka prepunog tikova, kojeg je duboko obilježilo to što
je kao dječak svjedočio majčinom samoubojstvu i njezinoj sahrani te
odrastao uz hladnog, odsutnog oca. Nasuprot njemu, kroz svjedočanstvo
njezine obitelji i samog Roberta Dursta, Kathleen McCormack opisana je
kao lijepa, komunikativna mlada žena odrasla u sretnoj obitelji,
okružena mnogobrojnim prijateljima. U trenutku u kojem Kathie ulazi u
svijet muževog kapitala, on od nje traži da se u potpunosti odrekne
društva. U svakom trenutku Durst mora znati gdje se njegova žena nalazi,
s kim se druži, što radi. Ušla je u sistem, postala njegovo vlasništvo.
Kako uostalom drugačije objasniti potpunu kontrolu koju je Durst imao
nad svojom suprugom nego samopouzdanjem koje mu je davao obiteljski
novac? Govorimo o čovjeku koji, bježeći od policije, u dućanu ukrade
sendvič, iako u džepu u tom trenutku ima 520, a u gepeku svog automobila
– 37 tisuća američkih dolara. Ne samo da u braku suprugu kontrolira
neprestanim telefonskim pozivima, već njezinu liječničku karijeru
uvjetuje financijski. U trenutku u kojem Kathleen traži razvod i četvrt
milijuna dolara, a Durst je odbije – gubi joj se svaki trag. Njezin je
brat za dokumentarac izjavio kako se Kathie nikad nije žalila. Pričala
je samo o lijepim stvarima, a prešućivala one loše. Iskustvo obiteljskog
nasilja držalo joj je jezik za zubima.
The Jinx je u svojoj cjelini, u stvari, zapanjujuće detaljna
ilustracija institucionalizirane mizoginije. Pokušaj da se filmski
rasvijetli misteriozni nestanak Kathleen McCormack Durst u noći 31. 1.
1982. godine, otkriva potpuni nemar njujorške policije i nesposobnog
detektiva Michaela Struka koji se uopće nije trudio detaljnije istražiti
nestanak mlade žene, iako su mu njezine prijateljice neprestano
ponavljale da je Bob Durst sigurno kriv jer ju je fizički zlostavljao i
prethodno joj odbio dati razvod. Prijateljice su kopale po smeću,
pratile Boba, pitale ljude jesu li slučajno vidjeli Kathie, a Struk se
nije čak ni udostojio uzeti izjavu od najbližih Durstovih susjeda.
U trenutku u kojem na scenu stupa tužiteljica Jeanine Pirro koja,
osamnaest godina kasnije, nastoji ponovno otvoriti slučaj nestale
Kathleen, Bob Durst uhićen je jer je u gradiću Galvestonu raskomadao
čovjeka i bacio ga u vodu. Porota ga oslobađa krivnje zato što su
njegovi skupo plaćeni odvjetnici stvorili ženomrzačku atmosferu i
optužili Pirro da pokušava izgraditi karijeru proganjajući nevinog
čovjeka. Raskomadano tijelo pada u drugi plan jer je u Teksasu očito
puno gore biti ambiciozna žena nego ubiti čovjeka i isjeći njegovo
tijelo na komade. Kapitalistička sociopatija postaje tako posredstvom
Roberta Dursta glavna obrana konzervativnog juga od emancipacije.
Adam Kotsko pokušao je u svojoj knjizi povući liniju između kliničke i
televizijske sociopatije, ali nisam sigurna da je to moguće napraviti
jer u oba slučaja govorimo o duboko mizoginom scenariju za koji nije
bitno pišu li ga dramaturzi ili život. Da bi Durstov Manhattan opstao,
nije dovoljno ubiti jednu ženu. Bolje ih je indoktrinirati sve odreda
televizijskim programom kako bi nastavile romantizirati kapitalizam i
sociopate koji dolaze u paketu s njim. Neka samo nastave vjerovati da
ljubav liječi sve rane.
Izvor MUF