Prošle su 94 godine otkako veliki pjesnik i intelektulac Aleksa Šantić nije više među živima, ali njegov duh i dalje živi kroz njegovu vanvremensku poeziju, koja je i u modernim vremenima rado slušana od “Emine” do “Što te nema”.
Šantić je rođen 27. maja 1868. u Mostaru, gdje je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog “Adža”. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba.
Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.
U gradu je zatekao “neobično mrtvilo”, koje je bilo posljedica “ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije”. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.
Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Rani dani uz Dučića i Ćorovića
Aleksa Šantić pripadao je književnom krugu oko mostarskog lista “Zora”, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem. Današnji teoretičari književnosti tvrde da njegovu poeziju najbolje razumijemo prateći njegovu biografiju, koja je ispunjena velikim usponima i padovima, borbama i stalnim odricanjem zarad višeg interesa u koji je gotovo slijepo verovao.
Kao rođeni Mostarac, bio je jako vezan za svoj grad, rijetko kad ga je napuštao i uvijek se vraćao, a iza njega ostale su antologijske pesme: “Ostajte ovdje”(1896), “Emina” (1903), “Veče na školju”(1904), “Hasanaginica”, “Ne vjeruj” (1905), “Pretprazničko veče” (1910), “Što te nema?” (1897), “O klasje moje” (1910), “Moja otadžbina” (1908), “Mi znamo sudbu” (1907)…
Hrvatski književnik Miljenko Jergović ocjenjuje da je Šantić zanimljiva pojava u našoj zajedničkoj književnosti:
– Aleksa Šantić je u određenom smislu gotovo zatajena, iz današnje perspektive zaboravljena, i skrajnuta pojava. S jedne strane on je bio istaknuti srpski pjesnik svoje generacije, živio je, kako bi se reklo, u dalekoj provinciji – ako gledamo iz perspektive Beograda. Bio je ujedno i hercegovački pjesnik i pored svega važan po vrsti svog političkog i društvenog angažmana. Ta vrsta angažmana je bila i za ono vrijeme neobična, a pogotovo je neobična za ovo naše vrijeme, kaže Jergović.
Početkom 1887. godine postao je saradnik “Goluba”, zatim časopisa “Bosanska vila”, te “Nove Zete”, “Javora”, “Otadžbine”. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo “Gusle”, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora “Prosvjete”. Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista “Zora”, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.
U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao “istaknutog srpskog nacionalistu”.
Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.
Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. NJegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
.
