Svi ponekad trebamo vrijeme za sebe. Kratka, mirna samoća može imati blagotvoran učinak i smanjiti stres. Ali, kad samoća nije dobrovoljna, nego nam se nametne ili polako uvuče u život, ona poprima potpuno drugačije značenje. Posljedice mogu biti iznenađujuće teške – i što izolacija duže traje, to su simptomi dublji i uporniji.
Kada je neko prisilno zatvoren u jednom prostoru danima, sedmicama, mjesecima ili godinama – sam i bez ikakvih smislenih zadataka – njegovo tijelo i um počinju se mijenjati.
Šta se dešava s tijelom i umom?
U prvim danima nivo hormona stresa naglo raste, a vremenom stres postaje hroničan. Društveni kontakti i smislene aktivnosti ključni su za emocionalnu stabilnost jer nam služe kao svojevrsno „testiranje stvarnosti“ – ogledalo u kojem provjeravamo koliko su naši doživljaji racionalni. Bez te povratne informacije, identitet i osjećaj stvarnosti počinju se urušavati. Misli se vrte u krug, impulsi preuzimaju kontrolu, a teren je pripremljen za depresiju, opsesije, suicidalne misli, pa čak i halucinacije i deluzije.
Dugotrajna uznemirenost preosjetljivo podešava limbički sistem – dio mozga koji upravlja strahom i stresom – dok se prefrontalni korteks, zadužen za razum i moralne odluke, može smanjiti. Rezultat je pomjeranje ravnoteže sa razuma ka emocijama, što osobu čini sklonijom anksioznosti, bijesu i iracionalnim postupcima.
Izolacija remeti i druge aspekte zdravlja: nestaje osjećaj za vrijeme, javljaju se nesanica, lupanje srca, glavobolje, vrtoglavice i preosjetljivost na podražaje. Čest je i gubitak težine zbog problema s probavom i smanjenog apetita. Iako se može pokušati održati zdravu rutinu – vježbanjem, čitanjem, pisanjem – efekti su ograničeni. Nije slučajno što Ujedinjene nacije i brojni stručnjaci ovakvu dugotrajnu izolaciju klasificiraju kao oblik mučenja.
Samica kao kazna
Ovakva praksa, poznata kao samica ili „restriktivni smještaj“, najrasprostranjenija je u Sjedinjenim Američkim Državama. Samo 2019. godine, više od 120.000 američkih zatvorenika provodilo je 22 do 24 sata dnevno u ćelijama bez prozora, veličine oko 1,8 x 2,7 metara.
Samicu su krajem 18. vijeka u američke zatvore uveli kvekeri, vjerujući da će ona potaknuti introspekciju i pokajanje – otud i riječ „penitencijar“. No, vrlo brzo naišla je na osude, pa čak i Vrhovnog suda SAD-a. Charles Dickens je samicu opisao kao „goru od svake fizičke torture“. Nakon perioda pada, vraćena je 1980-ih, u vrijeme oštrijih zakona i naglog rasta zatvorske populacije. Kako su zatvori postajali prenapučeni, rasli su i protesti, pobune i nasilje, a uprave su sve češće posezale za samicom kao sredstvom kontrole.
Mnogi ljudi završili su u samici zbog sitnih, nenasilnih prekršaja, poput „drskog obraćanja“ čuvarima. Posebno je pogubna za osobe s postojećim mentalnim poremećajima, koje dodatno pogoršava.
Posljedice koje ostaju
Samica ostavlja dugotrajne rane. Ljudi koji su je preživjeli tri puta češće pokazuju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Mnogi svjedoče o promjenama ličnosti, pojačanoj anksioznosti, paranoji u svakodnevnim situacijama, te problemima s koncentracijom i povezivanjem s drugima.
Neke američke savezne države ograničile su korištenje samice kada su u pitanju osobe s ozbiljnim mentalnim bolestima, djeca ili trudnice, a neke su uvele maksimalno trajanje od 15 ili 20 dana. Ipak, ti zakoni se često ne poštuju, a zatvorske uprave nalaze načine da ih zaobiđu.
Uprkos dokazima da narušava zdravlje i otežava rehabilitaciju, samica se i dalje koristi – i to bez značajnog smanjenja zatvorskog nasilja.