Moja ne baš suptilna molba: prestanite govoriti samcima da treba da se vjenčaju.
Kao mladi profesor na Univerzitetu u Boulderu, organizovao sam sebi momačko veče. Čestitalo se, pričale su se anegdote, čaše su se sudarale. Ali bila je tu jedna „caka“ – nisam se ženio.
Moj rezon je bio: ako nema vjenčanja na vidiku, zašto bi samo oni koji se žene imali pravo na zabavu?
Nisam tada znao da sam te večeri postao dio jednog pokreta – solo pokreta – u kojem biti sam nije nešto što se samo toleriše, već se slavi. Nije ni manje ni više, samo drugačiji put, pun mogućnosti za izvanredan život.
Šezdesetih godina, 90% odraslih u SAD se vjenčavalo. Danas je polovica odraslih neoženjena ili neudata. Četvrtina milenijalaca, prema prognozama, nikada se neće vjenčati. A o generaciji Z da i ne govorimo.
Ipak, i dalje živimo u svijetu koji je građen za dvoje. Oženjeni imaju pristup preko 1.000 pravnih pogodnosti koje samci nemaju – poreske olakšice, socijalna sigurnost…
Samci ulažu ogromne resurse u „bračne“ prekretnice. To je imalo smisla kad su se svi vjenčavali. Ali mi, vječiti samci, moramo sami sebi da kupimo multipraktik.
A onda je tu tetka Seka, koja stalno pita: „Ima li neko poseban?“ Koliko nas ima svoju tetku Seku?
U posljednje vrijeme, mediji su zamijenili tetkino pitanje konkretnim receptom: „Vjenčaj se.“ Ne vjerujete? Postoji čak i knjiga Vjenčaj se, objavljena, naravno, na Dan zaljubljenih.
Zagovornici braka vole da citiraju podatke koji pokazuju da oženjeni ljudi prijavljuju viši stepen životnog zadovoljstva od samaca. Njihov zaključak? Vjenčaj se i budi sretan. Bonus – spasićeš civilizaciju.
Možda se pitate – ne, nisam protiv braka. Imao sam čak i nekoliko „bliskih susreta“.
Ali jesam protiv toga da se brak nudi kao lijek za sve, na osnovu korelacijskih podataka u koje su se zaljubili oni što promoviraju brak. Svaki ozbiljan naučnik doći će do istog zaključka – ljudi koji se vjenčavaju su već malo sretniji nego ostali.
Postoji, naravno, mali skok u sreći na dan vjenčanja – ali on brzo splasne.
Za prosječnu američku svadbu koja košta 30.000 dolara, možete otići na 15 putovanja – bez tašte i svekrve.
Ali evo stvarnog pitanja, na koje zagovornici braka nemaju odgovor: ako brak usrećuje, zašto su najsretnija mjesta na svijetu ona u kojima najviše ljudi živi sami? Posebno u Skandinaviji.
Kažem: umjesto da porast broja samaca tretiramo kao problem, hajde da ga slavimo kao pokazatelj napretka – posebno za žene.
Namješteni brak je nastao prije 4.400 godina, kako bi se formirale poslovne alijanse u surovim agrarnim uslovima. Žene su se tretirale više kao vlasništvo nego kao partnerke, a muž je od oca „dobijao pravo vlasništva“ nad njom na oltaru.
Danas, srećom, brak se sve više temelji na ljubavi – i sve je više opcija nego obaveza. Priča o porastu broja samica jeste priča o emancipaciji žena.
Sve je počelo sa izumom vretena. Žene su mogle da zarade svoj novac i izbjegnu zavisnost od muža ili oca.
S pojavom kontracepcije i boljim pristupom obrazovanju i ekonomskim prilikama, “Hoću” je postalo: “Da li uopšte hoću?”
Nekadašnje usidjelice i današnje „mačkarke“ –
Nisu stare cure. One su pionirke. Predvodnice nezavisnosti. Urbanizacija, stanovi i kućanski aparati koji su nekada bili namijenjeni domaćicama – sada omogućavaju bum u broju ljudi koji žive sami, posebno u gradovima poput Stokholma.
Zaintrigiran sretnim Skandinavcima, zamijenio sam svoj Stetson šešir za indiana-džonsovski fedora i zaputio se u Švedsku, lidera u ravnopravnosti polova. Našao sam brojne jednosobne stanove prepune samaca – neki su sami po izboru, neki po slučaju – ali svi su živjeli ispunjene, povezane i nevjerovatne živote.
Zato hajde da prekinemo s pozivima da se svi vjenčaju. Oni već obraćaju pažnju samo onima koji to već žele – ili ih niko ne čuje. Tu su oni što jednog dana žele partnera, ali čekaju možda uzalud. Oni otvoreni za ljubav. Romantičari.
Ali – polovina odraslih samaca u SAD-u ima druge prioritete. Ne traže ljubav niti strast – ni za sada, ni za stalno. Svoju energiju usmjeravaju na obrazovanje, preduzetništvo, umjetnost.
Mnogi samci vode duboko ispunjen život. Više volontiraju. Vjerovatnije je da će se brinuti o starim roditeljima ili prijateljima s invaliditetom, više nego njihovi oženjeni vršnjaci.
Pa šta im treba reći, umjesto „vjenčaj se“?
Počnimo s proširivanjem pojma “značajna osoba”. U originalu je to uključivalo porodicu i duboka prijateljstva – uključujući i izabranu porodicu. Nauka potvrđuje da društvene veze, uopšteno, predviđaju stepen sreće.
Nikada nisam stavio prsten na ruku, ali imam značajne druge. Braću i sestre u solo zajednici širom svijeta. Moj „brat iz druge majke“, Dervin, naučio me više o bezuslovnoj ljubavi nego ijedna ljubavna veza. A ovdje večeras je i moja duhovna sestra Džuli – bila je na mojoj momačkoj večeri prije 20 godina. Volim te, Džuli.
Zatim – hajde da se zalažemo za politike koje podržavaju porodicu od jednog člana. U Švedskoj, socijalna sigurnost se dodjeljuje svakom građaninu pojedinačno. Univerzalna zdravstvena zaštita, besplatno ili jeftino obrazovanje, pristupačna briga o djeci i starima. Supružnik nije potreban.
I naposlijetku – podignimo život samca na nivo života u braku. Ne bolji, ne lošiji – samo drugačiji put, prepun prilika da se živi izvanredno.
Dugo sam mislio da nešto nije u redu sa mnom jer ne želim da se vjenčam. Pomisao na brak uvijek mi je ličila na neudobno odijelo. Ili još gore – na ludačku košulju.
Nemojte me pogrešno shvatiti – imam ja svojih problema. Mnogo toga nije u redu sa mnom. Ali – brak ih neće riješiti.
I dok sam zaliječivao slomljeno srce nakon jedne promašene ljubavi, shvatio sam – nisam pola čovjeka koji čeka svoju drugu polovinu. Ja sam cijelina. Kompletan. Zdrav. Finansijski stabilan. Radim posao koji mi je smislen. Imam širok i dubok krug prijatelja. Osjećam se potpuno – i nadam se da se i vi osjećate tako.
Na kraju, ne postoji jedan izvanredan život. Postoje mnogi izvanredni životi. I nikakvo moraliziranje ili pozivanje na brak neće nas vratiti u „dobra stara vremena“ – koja, iskreno, nisu ni bila tako dobra.
Jednog dana, život samca i život u braku stajaće rame uz rame – ravnopravni. Do tada, solo pokret ima veliki šator. Nikad se niste vjenčali? Razvedeni? Razdvojeni? Udovci? Dobro došli. Slavimo vas – i naše oženjene saveznike.
Budućnost je stvar izbora, a ne propisanih uloga. Zato nazdravimo svijetu koji poštuje i odluku da se smirimo – i odluku da idemo solo.
Živjeli.