Višestruko nagrađivana književnica Tanja Stupar Trifunović, rođena je u Zadru 1977. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sad je objavila nekoliko knjiga poezije, knjigu priča i romane. Radovi su joj prevođeni na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, danski, francuski… Živi, radi i stvara u Banjaluci.
Ove godine njen roman „Duž oštrog noža leti ptica“ našao se u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, a sa Tanjom za BUKU razgovaramo o nagradama, životu na ovom prostoru, ženskoj strani rata i drugim temama.
Tanja, tvoj novi roman je osvojio publiku i prije proglašenja pobjednika NIN-ove nagrade. Koliko je važno da knjiga nađe put do publike nevezano za nagradu/e? Sa druge strane koliko ti znači što si bila u najužem krugu romana za ovu nagradu?
Znači, utoliko što publika obraća pažnju na knjige u užem i najužem izboru NIN-ove nagrade i to svakako utiče na čitanost. Naravno u nekom zamišljenom idealnom čitalačkom svijetu čitaoci bi više trebali biti privučeni knjigom, a ne nagradom.
Koliko je ženska strana u ratu devedesetih zanemarena, godine prolaze, a dosta je priča koje ostaju neispričane, zaboravljene, za nekoliko decenija neće ih imati ko ni pričati?
Ženska strana rata je važna iz više razloga, prije svega bez nje smo krnji i imamo samo dio ljudskog iskustva. Ponekad je zastrašujuće koliko se muška percepcija svijeta uzima kao univerzalna, a sve druge zanemaruju i omalovažavaju. To se lako vidi po tom što se gotovo svakom romanu koji je pisala žena prišije epitet lične ispovijesti, što se rijetko radi muškim autorima iako udio biografskog ne zavisi od polaveć od samog autorskog pristupa tekstu i podjednako je prisutan i kod jednih i drugih.
Postoji široko raširena predrasuda da žene pričaju više, to da danas žene čitaju više je lako provjerljiva činjenica, paralelno, postoji i taj paradoks da je udio priča ispričanih iz ženske perspektive u književnosti puno manji, udio žena u lektirama i antologijama je još manji, među dobitnicama najvažnijih književnih nagrada zanemarljivo mali. Ovaj nesrazmjer nam govori da se ženske priče o svijetu još uvijek ne doživljavaju kao jednako važne.
Ti si neko ko putuje predstavljajući naše podneblje i svoju književnost. Koje su prednosti, a koje su mane života na ovom prostoru?
Nekad je stvari lakše sagledati iz daljine. Sjećam se da je student na jednom gostovanju u Finskoj kada je čuo koliko često se kod nas kroz istoriju ratovalo zaključio da je rat jedini izvjestan i pitao zašto još želite živjeti tu. Česti ratovi svakako nisu prednost. Visok stepen korupcije nije prednost. Potplaćenost nije prednost. Sada mi iskrsavaju izjave ljudi sa putovanja; baka na čitanju u Beču: „Voljela sam ljetovati u Jugoslaviji jer su ljudi tamo veseli i puno pjevaju.“ Njemački pjesnik sirijskog porijekla „Ljudi sa Balkana se iskreno smiju.“ Rat i smijeh. Drugi imaju predrasude o nama i mi o njima, ali kada se zađe iza njih u ljudsko, ljudi su svugdje slični i puno bliži jedni drugima nego što se čini.
Zapravo je teško odgovoriti na pitanje, iako se čini jednostavnim. I moji razlozi za život ovdje dijelom bi se mogli svesti na vlastite predrasude i strahove, sa druge strane ljepše mi je vjerovati da je prevagnula ljubav ka našim ljudima i prostoru iako to nikad nisam idealizovala. Ponekad mi se učini da život ovdje više boli, ali da je i stvarniji. To bih sada mogla obrazlagati ali već sam rekla da se to meni samo učini i da su lični utisci varljivi i često rastu iz ličnih predrasuda.
Hoćemo li se ikad oduprijeti kandžama devedesetih koje su se zabile u naša tkiva?
Mi ne, ali vjerujem i nadam se da mladi ljudi koji danas odrastaju hoće. Da neće dopustiti da im cinizam staraca pojede budućnost kao što je našu. To je generacija djece koju smo mi ratna djeca podigli i nadam se da su naučili ono najvažnije od nas, da ne budu kao mi. Da se opiru i bore da im ne ukradu sutrašnjicu jer su sve drugo pokrali.
Koji je pravi način suočavanja sa prošlošću? Suočavanja koje će nam pokazati prošlost, u kojoj možemo da se ogledamo, da nešto naučimo, dane pravimo iste greške u sadašnjosti i budućnosti?
Pravo suočavanje sa prošlošću je bolno ali i otrežnjujuće. Kod nas se na kolektivnom planu još nije desilo jer je sa ljudima pod traumom puno lakše manipulisati. Zato se proživljene traume ne liječe i ne umiriju nego neodgovorno zloupotrebljavaju. Ukoliko stvari ostanu ovakve velika je vjerovatnoća cikličnih ponavljanja tragičnih stradanja. Postoji ta zavodljiva nada da će budući ljudi biti bolji i pametniji od nas i da će naći snagu da izgrade zdravije društvo.
Da li bi naši ljudi bili pametniji i razumniji u donošenju odluka da više čitaju? Koliko je važno da treniramo čitanje, da više čitamo da bismo održali oštricu razuma?
Nažalost plašim se da ne bi. Puno nacista je bilo obrazovano i imalo vrlo rafinirani ukus za umjetnost. Obrazovanje loše ljude i psihopatske strukture čini još svirepijim, uobraženijim i surovijim. Daje im osjećaj nadmoći i superiornosti.
Uz čitanje i obrazovanje nužno je podsticati svjesnost, saosjećajnost, logiku i etiku. To bi sve trebalo ići zajedno ako težimo pametnijem i razumnijem u onom smislu u kojem su pomenuti u pitanju. Inače čitanje može biti, u onom manje štetnom smislu od gore pomenutog, samo još jedna isprazna taština i snobizam kakve često možemo sresti među strastvenim zagovornicima čitanja i kulture.
Živimo u jednom turbulentnom vremenu, šta je po tebi najveći izazov današnjice, odnosno, kako preživjeti sve ovo?
Ne znam. Nemam neke super odgovore i osjećala bih se lažno kada bih pokušala da ih konstruišem. Ono što meni služi kao oslonac ili neko intimno ostrvo za normalnije življenje jesu svakodnevne stvari,bliski ljudi, bavljenje onim što volim,opiranje katastrofičnim scenarijima kakve vjerovatno svi vrtimo kada gledamo aktuelne vijesti i jedna tiha nada da će pobijediti bolji ishodi jer bi bez nje čovjek bio sasvim poražen.