Buntovnik
i pokajnik.
Čovjek
u crnom.
Kako
god ga nazvali, Džoni Keš je umjetnik koji je ostavio trag, te čiji zvuk će još
dugo da odzvanja Holom slavnih i velikih. Ipak, Džoni je bio dobar i izuzetno
skroman pa je, za razliku od vrsnih kritičara i poštovalaca, sebe prosto
oslovljavao svojim imenom i prezimenom, te pozdravom „Hello, I’m Johnny Cash“
otvarao koncerte i načinjao melodiju koja ima snagu da probudi emociju i kod
najvećih tvrdokožaca.
Džonijeva
„to-do“ lista, koja je 2010. godine prodata na aukciji za impozantnih 6.250
američkih dolara, predstavlja još jedan dokaz njegove sasvim ljudske prirode i
skromnosti smrtnog tijela, ali vječnog duha.
I
Džoni je nastojao da smanji konzumaciju opojnog duvanskog dima.
I
Džoni je, kao i svi mi, morao da unosi hranu u svoj organizam (dovoljno, ali
nikad previše), te da olakšava svoju mokraćnu bešiku.
A
i da dvijema ženama koje je volio pokaže svoju ljubav.
Ipak,
Džoniju je itekako bilo jasno da su liste poprilično suluda ljudska tvorevina,
te da je naša potreba za organizovanjem kroz nabrajanje samo svjedok da su
vremena brza i da nikada nemamo dovoljno vremena.
Veliki
ljudi mogu da budu samo oni koji imaju mogućnost da nerijetko budu sasvim mali,
sasvim smrtni i sasvim isti kao mi, obični smrtnici.
Pored
ove liste, poznato je da je Keš 1973. godine sastavio listu 100 kantri pjesama
koje bi njegova kćerka Rozen trebalo da zna, ako se odluči da započne svoju
samostalnu muzičku karijeru. Ova esencijalna lista kantri i folk zvuka još nije
u potpunosti dostupna javnosti. Rozen Keš je 2009. objavila album koji je
uključivao samo 12 numera sa date liste. Ostalih 88 ostaju misterija.
Ipak,
nije misterija da je Džonijeva životna priča vrijedna slušanja, a Džonijev zvuk
ostavština od neizmjerne vrijednosti.
A
Džonijeva lista je lekcija koja bi trebao da nas podsjeti da danas poljubimo
voljenog, zadovoljimo naizgled sasvim trivijalne potrebe našeg organizma,
ispunimo potrebu za svojom umjetnošću, te ne zaboravimo da su liste zaista
smiješni komadi papira.