U nekim dijelovima svijeta ljudi ne samo da žive duže, već i zdravije – bez hroničnih bolesti, s više energije, snažnom društvenom povezanošću i vitalnošću i u poznim godinama. Ove izuzetne regije nazivaju se plave zone, a naučnici koji ih proučavaju zaključili su da dugovječnost njihovih stanovnika nije rezultat slučajnosti ili genetike, već svakodnevnih navika, posebno onih vezanih za ishranu i način života.
Plave zone su: Okinawa u Japanu, Sardinija u Italiji, Ikaria u Grčkoj, poluostrvo Nicoya u Kostariki te zajednica adventista u Loma Lindi u Kaliforniji. Iako su geografski i kulturološki veoma različiti, stanovnici ovih područja imaju mnogo toga zajedničkog: jedu jednostavnu, sezonsku hranu, uglavnom biljnog porijekla, izbjegavaju industrijski prerađene proizvode, a meso konzumiraju rijetko i u malim količinama.
Njihovi obroci su skromni, ali hranjivi i najčešće pripremljeni kod kuće, od lokalno uzgojenih sastojaka. Životni stil im je prirodno aktivan – kreću se svakodnevno kroz aktivnosti poput rada u vrtu, šetnje ili obavljanja kućanskih poslova. Društvena povezanost, međusobna podrška i osjećaj svrhe u životu dodatno doprinose njihovom zdravlju i dugovječnosti.
Bez obzira na razlike u lokalnim jelima, osnovna pravila prehrane u plavim zonama su slična. Ishrana je dominantno biljna, s naglaskom na povrće, mahunarke, voće i cjelovite žitarice. Grah, leća i slanutak su čest izvor proteina, dok ugljikohidrati dolaze iz kvalitetnih izvora poput riže, ječma i zobi. Masnoće se koriste umjereno – najčešće kroz maslinovo ulje u mediteranskim zonama ili biljna ulja poput sezamovog u Japanu.
Voće se jede svježe, sezonski i bez dodataka šećera. Fermentirani proizvodi, poput jogurta, miso supe ili kiselog povrća, prisutni su u svakodnevnoj prehrani i pozitivno utiču na probavu i imunitet. Riba i morski plodovi jedu se povremeno, dok je crveno meso rezervisano za posebne prilike i konzumira se u malim količinama. Mliječni proizvodi su ograničeni i pojavljuju se u tradicionalnim oblicima, poput ovčjeg sira na Sardiniji.
Jednako važan kao i sastav obroka je i način na koji se jede. U Okinawi je prisutna praksa hara hachi bu, koja podrazumijeva prestanak jedenja kada je osoba oko 80% sita. Obroci se konzumiraju polako, često u društvu, s izraženim poštovanjem prema hrani i vremenu provedenom za stolom.
Upravo kombinacija ovih faktora – jednostavne, prirodne hrane, svakodnevnog kretanja i snažne povezanosti sa zajednicom – čini plave zone modelom zdravog i dugog života kojem se mnogi danas žele približiti.