Ono što uđe, mora i izaći. Fiziološki proces u kojem su svi ljudi na svijetu jednaki. No, nisu svi zahodi jednaki. Dok se za veliku većinu ljudi u Europi podrazumijeva da imaju WC, prema procjeni Ujedinjenih naroda oko 3,5 milijarde ljudi širom svijeta živi bez sanitarnog čvora. Mnogi nuždu obavljaju na otvorenom.
Na taj se način bolesti lakše šire, a zagađuje se i pitka voda. Stotine tisuća ljudi godišnje umire zbog posljedica. UN govori o svjetskoj higijenskoj krizi i na to redovito upozoravaju 19. studenoga, kada se obilježava Svjetski dan WC-a.
Druženje tokom nužde
Ljudi su već tisućljećima svjesni da fekalije valja odstraniti. Najstariji poznati toaleti djelo su Sumerana u Mezopotamiji, otprilike tri tisuće godina prije nove ere, piše DW.
To su bile duboke jame i sustav keramičkih cijevi koje su zadržavale čvrste fekalije, dok su tekućine otjecale. Nije bilo ispiranja. Babilonci i Asirci su između 3000. i 500. godine prije nove ere gradili zahode s dva mala zida i uskim prostorom za fekalije. Kanal se ispirao vodom od kupanja.
Ipak, to su bili pojedinačni slučajevi. Tek sa starim Grcima i Rimljanima WC postaje popularan. Siromašni su se morali zadovoljiti bačvama u koje su se praznili sadržaji noćnih posuda. Bogatiji Rimljani imali su privatne toalete.
Većina građana koristila je javne zahode koji su se stalno ispirali i mogli su primiti 50 do 60 osoba. Nije bilo neobično da se tijekom obavljanja nužde razgovara, druži, pa čak i dogovaraju poslovi.
Nestanak WC-a
Međutim, priča o raspadu Rimskog Carstva priča je i o civilizacijskom koraku unazad na mnoge načine. Između ostalog, nestala je uzvišena kultura WC-a.
Običan narod u srednjem vijeku ponovno je vršio nuždu u noćnu posudu i sadržaj praznio na ulicu.
Stanovnici utvrđenih gradova obično su imali niše za toalet u zidinama, no fekalije su se također izlijevale – obično u jarak oko dvorca. Posljedice su bile kuga, kolera i tifus.
WC-i su tijekom srednjeg vijeka ostali rijetkost. Poznati slikar Albrecht Dürer početkom 16. stoljeća u Nürnbergu je platio kaznu jer je ugradio toalet u svoju kuhinju. Ali kako nije bilo kanalizacije, fekalije i urin završavali su u površinskom odvodu na ulici i širili neugodan miris.
U kasnijim vremenima napredak je bio spor. Poznato je da je na dvoru Luja XIV. u Versaillesu bilo dvije tisuće soba – ali samo jedan WC. Cijenjeni kralj primao je posjete dok je istovremeno sjedio na toaletnoj stolici – odnosno stolici s rupom.
Fekalije su potom bacane na jednu hrpu. Kada bi organizirao čuvene dvorske zabave, uzvanici su obavljali nuždu u dvorskom parku.
Genijalni sifon
Krajem 18. stoljeća muškarci i žene s dugim ogrtačima nudili su prolaznicima da za novac čučnu ispod ogrtača i obave što trebaju.
I to iako je WC s ispiranjem izumio britanski pjesnik Sir John Harington još 1596. godine. Njegovi su nacrti pali u zaborav jer je tadašnjim Britancima to vjerojatno izgledalo kao nepotrebna znanstvena fantastika.
No, stvar je ponovno pokrenuo britanski izumitelj Alexander Cumming nekih dvjesto godina kasnije. Prijavio je patent s dvostruko zavijenom odvodnom cijevi, tzv. sifonom, koja zadržava čistu vodu kako bi spriječila širenje mirisa u prostoriju.
Toalet s ispiranjem kreće u pobjednički pohod europskim gradovima krajem 19. stoljeća. Tek prije otprilike stotinu godina postaje standard da rijeke i potoci budu pošteđeni ljudskih fekalija.
A danas?
Pa ipak, velike razlike opstaju do danas kada su u pitanju sanitarni čvorovi. To se vidi i po tome kako se o zahodima govori u raznim dijelovima svijeta.
Dok je indijski premijer Modi u jednoj predizbornoj kampanji obećao da će opremiti zemlju WC-ima, u razvijenim zemljama poput SAD ili Njemačke vode se rasprave trebaju li transrodne osobe imati posebne toalete i treba li uvesti pisoare za žene, tako da mogu mokriti stojeći.
Dok žene u siromašnim zemljama često strahuju od nasilnika dok idu do javnog WC-a, žene u Japanu mogu birati koju melodiju žele da im svira njihov high-tech toalet, prenosi Dojče vele.