Na ovaj dan u svim pozorištima čita se međunarodna poruka, te je ovo posebna prilika da se skrene pažnja na pozorište, kao jako bitan segment ljudskog života.
”No, kazalište i kazališna umjetnost je potpuno marginalizirana u bh. društvu i smatram da je to dovedeno do najniže moguće tačke. Ali naravno, uvijek može biti još gore. Nažalost, oni koji odlučuju o sudbini kulture u BiH i umjetnosti kao njenog sofisticiranog oblika misle da je kultura trošak i imaju taj kod čipiran u svojim razmišljanjima. Sve dok ne počnu da vjeruju da je kultura investicija od posebnog društvenog interesa, sve dotle će ova država i društvo kaskati i zaostajati, i ići ćemo velikim koracima prema kamenom dobu, a budućnost možemo zaboraviti”, naglasio je za Fenu Umjetnički direktor Teatra kabare Tuzla Vlado Kerošević.
“Pozorište je suviše žilavo i ono će nadživjeti sve nedaće i poremećaje u kulturi i društvima, naročito u državama u tranziciji.“, rekao je Srni direktor Narodnog pozorišta Republike Srpske Nenad Novaković. “Mi u Narodnom pozorištu Republike Srpske smo prezadovoljni odnosom publike prema pozorištu. Posjećenost u 2013. godini bila je rekordna.”, naglasio je Novaković, dodavši da su prodate karte za više od polovine repertora za april.
Redatelj Sulejman Kupusović ističe za Fenu da dokle god ima tvrdoglavih glava poput njegove i nekolicine ljudi koji će u kazalištu tražiti sebe i istinsku potrebu da nešto kažu, kazalište će opstati. Međutim, smatra da ukoliko kazalište bude ovisio od “političkih hoštaplera”, ali i ljudi iz kulture koji su se uvukli u strukture vlasti i manipuliraju kazlištem, onda zaista kazalište nema spasa i sve će vrlo brzo završiti kao što je završio i Zemaljski muzej BiH s daskama u vratima. ”U vrijeme socijalizma su se od Tita do ministara i predsjednika komiteta svi utrkivali tko će se pojaviti na premijeri, ženili su se s glumicama i balerinama, jer su smatrali da su kultura i umjetnost uopće vrlo važna stvar. Međutim, sada imamo cijelu galeriju političara, sasvim svejedno koje stranke, kojima je vrhunska muzika neka pjevaljka na jedno uho, a druga pjevaljka na drugo uho, uz šator i taj mentalitet. Ako oni, kao tobožnji lideri ovoga naroda, pokazuju da im je kultura najmanje važna stvar na svijetu, onda je jasno kakva nam sudbina predstoji”, kazao je Kupusović.
Povodom Svjetskog dana pozorišta, večeras će u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjaluci, prije početka predstave “Narodni poslanik”, glumica Ljiljana Čekić pročitati ovogodišnju poruku južnoafričkog dramskog pisca, dizajnera i reditelja Breta Bejlija. Prvu poruku za Svjetski dan pozorišta napisao je Žan Kokto 1962.
Povodom Svjetskog dana pozorišta, “Nevid teatar” organizuje veče art poezije pod nazivom „Pornezija“ u četvrtak, 27.03.2014. godine sa početkom u 19 časova i 7 minuta u prostoru caffe – a “ŽIŽA” u Banjaluci.
PORNEZIJA, između ostalog, komentarisaće teme religije, politike, seksualnog opredeljenja i pola, koje su često tabu teme u svijetu akademske poezije. Naglasak je na izvođenju poezije, gdje izvođač nastoji da upotrebi: ritam, improvizaciju, spontano izvođenje, rimu, raznovrsne pjesničke konstrukcije, igru riječi i slenga i na taj način u glavama slušaoca projektuje žive slike, zvukove, akciju i druge senzacije.
Zainteresovana publika imaće priliku slušati poeziju Alena Ginzberga, Ed Sandersa, Arama Bojadžijena, Leonore Kendel, Čarlsa Bukovskog, Tuli Kapferberga, Bobi Kaufmana, Antonena Artoa, Lorensa Ferlingetija itd.
Nevid teatar želi Vam srećan Svjetski dan pozorišta.
Poruka za Svjetski dan pozorišta 2014.:
Gdje god postoji ljudsko društvo, tu je i neukrotivi Duh predstave.
Pod krošnjama u zaseocima, na moderno opremljenim scenama svetskih metropola; u školskim dvoranama, na poljima, u hramovima; u straćarama, na trgovima, u društvenim centrima i gradskim podzemljima, sjedinjavamo se putem prolaznih pozorišnih svetova koje stvaramo da bismo izrazili svu našu složenost, raznolikost, ranjivost, kako u živom telu tako i u dahu, u glasu.
Okupljamo se da plačemo i da se sjećamo; da se smijemo i promatramo; da učimo, afirmišemo, zamišljamo. Da se divimo dostignućima tehnologije i ovaploćujemo bogove. Da nas ostave bez daha naše mogućnosti poimanja lepote, suosjećanja i monstruoznosti. Da osetimo energiju i moć. Da slavimo bogatstvo naših kulturnih razlika i premostimo granice koje nas razdvajaju.
Gdje god postoji ljudsko društvo, tu je i neukrotivi Duh predstave. Ponikao iz zajednice, on nosi maske i kostime naših različitih tradicija. Upreže naše jezike, ritmove i pokrete i otvara novi prostor među nama.
A mi, umjetnici koji radimo sa ovim drevnim duhom, mi osjećamo izazov da ga urežemo u naša srca, ideje, naša tijela kako bismo otkrili stvarnost u svoj njenoj svetovnosti i blistavoj misteriji.
Ali, u ovoj epohi u kojoj se toliki milioni ljudi bore za opstanak, pate pod opresivnim režimima i grabežljivim kapitalizmom, beže od konflikata i nevolja, u kojoj našu privatnost narušavaju tajne službe, a naše reči kontrolišu nametljive vlasti; u kojoj su šume uništene, vrste iskorenjene, okeani otrovani: šta smo mi to dužni da otkrivamo?
U ovom svijetu nejednakih moći gde najrazličitiji hegemonijski slojevi pokušavaju da nas ubijede da su jedan narod, rasa, rod, seksualno opredeljenje, religija, ideologija, kulturni okvir superiorniji od drugih, da li je zaista održiva ideja da umetnosti treba da budu odvojene od društvenih agendi?
Da li mi, umjetnici iz arena i sa scena, treba da se prilagođavamo prečišćenim zahtjevima tržišta, ili pak treba da iskoristimo moć koju imamo: da utremo put u srcima i pamćenju društva, da okupljamo ljude oko sebe, inspirišemo, opčinjavamo i informišemo, i da stvaramo jedan svijet nade i saradnje otvorenog srca?