“Interesantna je i umirujuća i mijenja se brzo”, kaže Morison.”A tek noću, sa zvijezdama…”
Novelovka u preuređenom skladištu za čamce živi od kasnih 1970-ih, kada je prvi put vidjela znak “Na prodaju” dok je tuda prolazila. Njena posvećenost mjestu gdje živi testirana je 1993. godine kada je kuća spaljena i sve uništeno. Od tada, kuća je ipak ponovo izgrađena i sada je prostrana i lična, sa knjigama i slikama, biljkama i figurama i privatnim dokom.
U njoj, 81-godišnja Morison djeluje opušteno i smije se promuklo. Na prvi pogled djeluje kao obična gospođa u godinama, sve dok se ne vide njene fotografije sa Džejmsom Boldvinom, Gabrijelom Garsijom Markesom ili vidi da je drveni sto za kojim sijedi zapravo rekvizit iz filma “Voljena”, rađen po njenom romanu nagrađenom Pulicerom.
Morisonovu ne brinu priznanja. Dobila je Nobelovu nagradu za književnost, jedan je od omiljenih pisaca uticajnog čitalačkog kluba Opre Vinfti, knjige su joj prodate u milionima primjeraka. Svake godine organizuje se konferencija posvećena njenom dijelu. Napisala je i knjige za djecu i bila predmet jedne – Daglas Senturijeve “Toni Morison”.
Dva predsjednička kandidata Barak Obama i Hilari Rodam Klinton tražila su njenu podršku 2008. godine a Obama joj je nedavno uručio Predsjedničku medalju slobode, najviše civilno priznanje SAD.
Njen komad “Dezdemona”, koji radi u saradnji sa Piterom Selarsom i Rokiom Traoreom, biće izveden u Londonu tokom Olimpijskih igara.
Legenda uživa u lovorikama, a stvarna osoba radi. Morison je upravo završila novi roman “Home” (Dom), priču o traumatizovanom ratnom veteranu Korejskog rata koji se 1950ih vraća u SAD.
Morisonova već dugo vremena koristi fikciju kao privatnu i alternativnu istoriju bilo da je riječ o Građanskom ratu (Voljena), 1920-ih (Džez), kolonijalnim vremenima (“A Mercy” – Milost). Sa “Domom” željela je da kaže istinu o ratu i rasizmu 1950ih.
“Zaista sam pokušavala da skinem tu koricu, taj veo ili štagod sa 50-ih”, rekla je ona AP-u. “Govore nam da su to bila dobra vremena, poslijeratna, ljudi su imali poslove, a televizija je bila puna srećnih priča i tako dalje”.
Poput “Voljene” ili “Solomonove pjesme” i drugih romana, “Dom” je priča o putovanju i pomirenju. Koristeći novac koji mu je dao pastor, glavni lik putuje od Čikaga do rodnog grada Lotusa u Džoržiji – “najgoreg mjesta na zemlji” gde niko “ne zna ništa niti želi da nauči”. Upozoren još na startu da Sjever nije ništa manje rasistički od Juga, Frenk Mani upoznaje nasilje i segregaciju i bezakonje policije.
Morison, koja je rođena u Ohaju, nikada nije živjela u Džordžiji ali je inspiraciju za novi roman našla u pričama svog oca koji je rođen u Džordžiji i uspomenama na jug Amerike tokom studentskih dana kada je sa drugim studentima početkom 1950-ih vidjela koliko crnci na Jugu brinu jedni o drugima, što je prikazala i u “Domu”.
Kaže da je tada znala šta da očekuje od bijelaca na jugu ali da je bila iznenađena toplinom i velikodušnošću crnaca.
“Ako bismo došli u grad gdje je trebalo da prenoćimo, a iz nekog razloga nismo mogli, neko bi otišao do obližnje govornice, pronašao u žutim stranicama crnačku crkvu, pozvao pastora i zamolio za prenoćište”, kaže Morisnovoa.
“Za 15-ak minuta bi se našlo dovoljno parohljana da nas sve prime. A žene su nas hranile, brinule se o nama, namještale nam krevete i kuvale i nisu željele da prime nikakav novac već smo ga ostavljali ispod jastuka”, dodala je ona.
Morisonova je veći dio života provela na sjeveru. Diplomiravši na Harvardu godinama je radila kao urednik u “Rendom Hausu”, a prvi roman “The Bluest Eyes” izdala je 1970. Probila se sa “Solomonovom pjesmom” 1977. i potom “Voljenom” 1988. za koju je dobila Pulicera. Nobel je stigao pet godina kasnije.
Kako stari, Morisonova kaže da svijet postaje i interesantniji i više zastrašujuć. Šokirana je napadima na Obamu i tvrdnjama da nije američki državljanin.
Ali, kaže, priroda je mnogo inspirativnija i misterioznima i sve više joj se posvećuje – svojoj bašti, reci, okolnim planinama. Gleda emisiju “Planet Earth” na Diskaveriju i divi se činjenici da su ljudim bili potrebni milioni godina kako bi se razvili “od one stvarčice tamo dole na dnu mora”.
Morisonova je rekla i da dobitak Nobelove nagrade za književnost nije uticao na njen način pisanja i da i daje pokušava da sebi postavi izazove prije pisanja svake knjige.
U novom romanu, Toni Morison namjerava da piše o crnom intelektualcu, što će biti pauza od mahom neobrazovanih likova koji se uglavnom pojavljuju u njenim romanima.
“Ne osjećam se dobro ako ne radim ili ne razmišljam o romanu. Dvadesetprvi vijek nije lijepo vrijeme. Potrebno mi je pisanje kako bih ostala mirna, emotivno”, kaže ona.