Za 12 godina profesionalno glumačkog staža, Goran Jevtić Gondža ostvario je brojne uspešne pozorišne, ali i filmske uloge. Od jednog od najtalentovanijih mladih glumaca, izrastao je u zrelog, karakternog, upečatljivog, prepoznatljivog i glumca sa specifičnim senzibilitetom i emocijom. Njegove strasti, misli i emocije izrazito su snažne pa, kako veli, lako izbijaju na površinu. Zato i misli da je srećna okolnost što se u životu bavi glumom i što živi kroz glumu.
Svoju evoluciju od one čuvene replike “Mislim, šta reći” izgovorene u “Anđelima 2”, do ovoga što je danas opisuje na sledeći način: “Svojevremeno mi je moja profesorka Biljana Mašić rekla – kad pesak uđe u školjku, on je žulja. Zbog toga školjka ispušta nešto što je pandan ljudskim suzama. To se zatim obmotava oko peska i tako nastaje biser… Mislim, šta reći, od onda do ovoga danas!? Mnogo me je stvari bolelo i žuljalo… Mnogo je, valjda, veliki biser u tome nastao… Pa, odrastao sam, sazreo… Negde sam i nazadovao, negde nisam…”.
2011. bez sumnje je bila njegova godina. Gotovo da nema pozorišta u kojem ne glumi, a tumačio je i izuzetno zapažene uloge u dva, kako se kod nas ocenjuje, vrlo kontroverzna filma – Paradi, Srđana Dragojevića i rediteljskom prvencu planetarno popularna glumice, Anđeline Džoli – U zemlji krvi i meda:
“Ovi filmovi su dve polovine ‘iste jabuke’, tragične priče o životu koji se žrtvuje zarad ljubavi, onda kad se ljubav smatra apsolutno nedopustivom, kakva god ona bila, a prezir i mržnja proglašavaju nečim što je prihvatljivije i legitimnije. U zemlji krvi i meda podseća na balkanskog Romea i Juliju, na dve zavađene porodice koje ratuju, samo što u ovom slučaju imaju nacionalnost. Sve je u ljudskoj duši isto, od Šekspira do danas, samo je kontekst drugačiji. A Parada je, zapravo, film o ljubavi prijateljstvu i toleranciji – šta je sve čovek spreman da uradi za onog koga voli. A s druge strane, da prijateljstva ne zavise od nečije intime, već karaktera, plemenitosti, vaspitanja, poštenja… i da ne možete da ugrožavate ničiji život, samo zato što je različit od vas”.
U poslednje vreme svoj šarm, kreativnost i visprenost pokazuje i na televiziji. Ali u nešto drugačijoj ulozi. Naime, voditelj je zabavne emisije Sve po spisku, koja se emituje na televiziji B92.
Krajem novembra si imao premijere dveju pozorišnih predstava – Svojta u Buhi i Zli dusi, na sceni Raša Plaović. Sve vreme igraš i u JDP-u, Vuku… pokrivaš gotovo sva beogradska pozorišta… U protekloj godini snimio si i dva filma – Paradu i U zemlji krvi i meda. A uz sve to, radiš i kao TV voditelj… Odmaraš li se ti ikad?
Pa, ne… Ali, letos sam uspeo da ukradem malo vremena i pobegnem u Istru. Tamo se nekako najlakše i najbolje odmorim. Potom sam sa društvom bio u Toskani. Obilazili smo je kolima. Onako lagano, polako, sva mala sela… Uzeli smo i neku kuću sa bazenom, lavandama, trudnom magaricom… I to je bilo potpuno fenomenalno. Uživali smo. Tako da sam napunio baterije, jer sam znao da me od septembra očekuje veliki posao… Da, cele godine sam mnogo radio…
Zanimljivo je da mi se u proteklih nekoliko godina, sasvim slučajno, nameštalo da se u toku jedne sezone bavim stvarima, pitanjima, temama koje su na neki način bile povezane. Tako je bilo i ovaj put. Naišao je period u kom sam se, što kroz predstave, što kroz filmove, bavio slobodom. Ali, slobodom u okviru međuljudskih ili partnerskih odnosa. Slobodom u ljubavi…
Sve je krenulo sa Anđelininim filmom U zemlji krvi i meda, koji govori o zabranjenoj ljubavi po verskoj i nacionalnoj osnovi. Potom su usledili Izgnanici Džejmsa Džojsa, u JDP-u, sa jednim bračnim parom i njihovim prijateljima kao glavnim akterima. Oni su, zapravo, u četvorouglu koji je pomalo incestuozan, jer se poznaju još iz detinjstva i gotovo su kao porodica. E sad se tu ispituje sloboda u okviru braka i veze – koliko su partneri spremni da jedan drugom daju slobodu koja može da podrazumeva i prevaru ili veću intimu od one prijateljske.
Nakon toga sam u Vuku radio Moj prvi put, sa pitanjem prvog puta gubljenja nevinosti i uopšte, gde se sve ljudi pronalaze, kako, kad i s kim, što je opet nekakvo otkrivanje slobode… Parada se pak bavila ljubavlju koja je polno diskriminisana. Dakle, istopolnom ljubavlju uopšte, te pojedincem kome je u sredini koja ne prihvata nikakva različitost život ugrožen. To opet pripada korpusu sloboda u okviru ljubavi i veza. Sve ono za šta mislimo da je otkrivanje slobode, u nekom trenutku, u stvari, postaje naš okov. To je kao kad jedva čekaš da odeš iz roditeljskog doma, pa misliš da ćeš baš tada da osvojiš slobodu, ili da ćeš ne znam ti ja šta, a već prvog meseca te sačekaju računi, nespremljena kuća, nespremljena hrana…
Onda shvatiš da si cenu slobode platio nekakvim novim ropstvom. Sve u životu se kreće između toga – preinačuješ slobodu u ropstvo, pa iznova tražiš novu slobodu i tako stalno…
Predstava Zli dusi, po romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, u dramatizaciji i režiji Tanje Mandić Rigonat bavi se pitanjem kako promeniti svet da bude bolji, ako čovek nije u stanju da promeni sebe, svoje „zle duhe“ – egoizam, laži, oholost… Tu igraš beskrupuloznog Petra Verhovenskog…
Svet Dostojevskog je tako pun, toliko dubok… a sam roman Zli dusi ima toliko nivoa. Ljudi stalno pričaju o savremenim temama, o modernim komadima, a niko ti ne kaže da u tri romana Dostojevskog imaš sve teme i probleme savremenog čoveka. Ne moraš nigde izvan toga da ih tražiš. Kao što su u Bibliji sadržana sva egzistencijalna pitanja jednog čoveka, tako i kod Dostojevskog imaš sva pitanja modernog, savremenog čoveka, društva, države, religije, vere, ljubavi, izneveravanja. I večiti sukob dobra i zla. Verhovenski kojeg ja igram je oličenje zla, ili čak demona. Oličenje đavola koji je kontrateža anđelu. Postoji u tekstu divan deo koji glasi otprilike, ovako – posle rođenja deteta, babica mu otkopča košulju da bi mu se na jedno rame mogao da ulegne anđeo, a na drugo đavo. Čovek čitavog života hoda svetom, trudeći se da održi ravnotežu između te dve strane, da bi imao normalnu liniju kojom ide.
I ceo život nam prolazi između toga. Kad govorimo o zlu, Verhovenski je za načelo opšteg razaranja. U tom smislu, on jeste nihilist. Međutim, s druge strane, njegovi politički stavovi i problem koji ima u svetu, društvu, državi su oni sa kojima bi čovek mogao lako da se složi. To sam već jednom doživeo spremajući Hitlera. On je, naravno, jedan od najvećih zlotvora koji je hodao ovim svetom, koji je unazadio i upropastio čovečanstvo. I svakako da moraš biti protiv onoga što je radio. Ali posmatrajući njegovu pragmatiku, njegove govore, ono na šta ukazuje kao na društveni problem, možeš da se složiš s njim. Ista stvar mi se, dakle, desila i sa Verhovenskim. Naravno da ne možeš da dižeš revoluciju po svaku cenu, da spaljuješ bez ideje… Jer, šta ćeš posle da gradiš? Ali, s druge strane, sistem u kom funkcionišeš uopšte nije zdrav. Nije normalan… To su oni komadi kojima možeš da se baviš godinama i nikad ih ne bi završio. Predstava ide svojim tokom i životom i ljudi žestoko uplove u to. Velike misli su u pitanju, velika literatura, velike stvari, a pri tom zvuče kao da su savremeni komad. Još uvek smo veoma obuzeti celom tom pričom i neviđeno se radujemo da igramo, a vidim i publika.
Mnogo si sarađivao sa Tanjom Mandić Rigonat. Vas dvoje ste, pre svega, dobri prijatelji. Ali, imam utisak da si ti, na neki način, njena muza…
Možda će neskromno delovati, ali verovatno jesam. Pitaj nju. (Smeh) Nas dvoje imamo posebnu vrstu snage kad radimo zajedno. I ona se oseća sigurnije kad sam ja u ekipi. Kao porodica smo. Nemamo frku da se otvaramo jedno drugome, nemamo frku da nešto ne znamo, da budemo glupi, prazni, puni… Lepo nam je i volimo da radimo zajedno. Ovaj posao nije jednostavan, a mi smo prošli sve bure i oluje, i sad nam je lako.
Mislim da svi reditelji i glumci imaju nekog s kim često sarađuju. Srećan sam što je u mom slučaju to Tanja. Često sa svojim rediteljima i kolegama postajem prijatelj i porodica…
To baš i nije čest slučaj u glumačkom svetu…
Istina, nije čest slučaj. Naročito ne u ovom vremenu u kom svi rade svugde, rade sve, malo biraju, kratko se bave onim što bi trebalo da rade… Još uvek imam privilegiju da mogu ponekad da se bavim nadugo i naširoko onim što radim – i u pripremama, i u samom procesu, i da biram ljude sa kojima sarađujem i onda mi je ovo i dalje lepo i predstavlja mi uživanje.
Šta misliš zašto ti na premijerama pozorišnih predstava pucaju pantalone (predstave Hitler i Hitler i Zli dusi, prim. aut.)?
Ne znam… da li od prevelike strasti ili… Znaš šta, unutrašnji svet tih ljudi, ali i velikog broja likova koje sam igrao, je ogroman i tesno im je u sopstvenim telima, u sopstvenim prslucima, tesno im je na ovom svetu. Najradije bi iskočili iz svoje kože. I verovatno pod nekim adrenalinom koji me stigne u tim trenucima i meni sve postaje toliko tesno da puca. Nikad nisam bio glumac od samokontrole. Kad me na sceni ponese neki plamen, igram do kraja, pa gde god da odem – bilo da će da mi pukne glas, pantalone ili psiha. Velike su to emocije i strasti. I ja im se prepustim. To su stvarno nezamenjivi trenuci u životu i ne treba od njih bežati. Mislim da je blagosloven svako ko ih oseti, ko oseti toliku snagu, potrebu za bilo kojim vapajem da je nešto toliko u tebi da mora da izbije, da moraš to da pustiš iz sebe…
Ono što fascinira nije samo tvoja gluma, već i facijalna ekspresija. Neverovatna mogućnost da izrazom lica, očima, gestovima izraziš svaku emociju…
Malo lice, malo oči koje su em svetle, em velike, tako da teško mogu nešto da sakrijem. Čini mi se da je tako i u životu. Moje emocije, strasti i misli su prilično snažne i one izbijaju na površinu, teško se sakriju. Zato mislim da je sretna okolnost što se u životu bavim glumom i što živim kroz glumu. S druge strane, živimo u vremenu kad iskrenost u komunikaciji sa ljudima koji ti nisu bliski često i nije poželjna. Možda se ponekad isuviše otvaram i time rizikujem da budem povređen, na ovaj ili onaj način. Ljudi su se odvikli od te vrste emocije i gledanja. I Tviter, i Fejsbuk, i uopšte to elektronsko komuniciranje oduzima mogućnost da možemo da prozremo jedni druge, da nekome možemo istinski da verujemo ili ne. Da prosto imaš nekakav feedback u emociji. Mnogo je lakše stvoriti paralelni život i svet, i sliku o sebi kroz fotografije ili statuse. Ljudi se polako odvikavaju da otvoreno ispoljavaju emocije. Ja još uvek komuniciram mnogo sa ljudima privatno i lično. Prija mi. Verujem da kad se dva bića spoje i razmenjuju nekakvu energiju, kad se gledaju i vrlo jasno razgovaraju šta misle jedno o drugom, ne mogu da manipulišu jedno drugim koliko je to moguće u ovim drugim sferama. Da… na mom licu i u mojim očima se često čita sve. Čitaju se i neke različitosti. Neretko budem i nasmejan, a negde duboko u očima možeš da vidiš i da sam tužan ili depresivan, ili da imam neku patnju. Valjda je danas plemenito i prirodno da te nešto tišti, da te nešto boli.
Svet fakat nije mesto kakvo smo zamišljali. Sve mi se manje i manje dopada kao prostor na kome funkcionišemo. I zato svi sužavamo svoje krugove. Sami sebe getoiziramo. Počeli smo da okupljamo male kružoke ljudi koji nam prijaju, jer u tolikoj mogućnosti komunikacije sa svetom i u tolikom ludilu i nepravdi nekako ti se ne učestvuje. A nemaš mogućnosti ništa da promeniš, osim u tom svom malom kružoku. Možda nekoj prvoj mladosti i naivnosti pripada ideja da se svet može menjati. Mene su napustili ti ideali. Valjda sam odrastao i sazreo. Samo verujem da mogu nečiji trenutak u toku predstave ili gledanja filma ili u razgovoru da učinim lepšim, plemenitijim i boljim. Pa da on iz tog trenutka crpi buduću snagu za neke druge stvari. Nemam više nikakve ni ideje, ni ideale da kao menjam ni stvari, ni svet…
Zato što je to kao guranje Sizifovog kamena…
Pa jeste, s tim što je Sizif dok je to radio shvatao da je uzaludno. A sad mi se čini kao da je došlo vreme da postoji gledalište oko njega i da mu se još i smeju. Mislim da se svet u tom smislu pomerio. Znači, Sizif više ne gura sam. Ima posmatrače koji mu se smeju kol'ko on to uludo radi. Potom i pomisle – čekaj, kad bih mogao da ga vežem na neki napon, pa da crpim struju od ovog uzaludnog posla, mogao bih i da zaradim… Znaš, svet se strašno travestirao u svoje najgore obličje koje se samo svodi na iskorišćavanje svega, na dehumanizaciju, na ubijanje bilo kakve misli, sve je nekako nametnuto. Mislim da je to strašno. Istina kao kategorija, promišljenost i dubina više nisu na snazi. U silnim falsifikacijama više ne znaš gde da se okreneš, šta je, uopšte, istina, i kako da funkcionišeš.
Jedino da slediš sebe…
Jedino ti to preostaje. Zvuči izlizano, kao patetična fraza, ali nije. Ispravna filozofija je da samo kažeš – „Da li bih voleo da mi se ovo vrati ili ne?“ Sve što ne bi, to ne radiš. Nema druge. To je ono što i Dostojevski kaže – svi mi kojoj god religiji, društvu, statusu da pripadamo, na posletku, imamo jednog jedinog boga, i on je u svakome od nas a zove se savest. I dokle god čovek radi i sudi po savesti svojoj, dok mu je to jedino merilo, dotle može da funkcioniše unutar svog sveta. Kad izađe u spoljašnji svet na sebe lepi karmu dobra ili zla u skladu sa tim. Svako od nas ima to parče jednog istog boga i zove se savest. Nema tu velike mudrosti i filozofije.
Misliš li da pravda na kraju ipak bude zadovoljena? Čini mi se da je u ovom vremenu mnogo onih kojima je savest u zapećku…
Možda mi samo doživljavamo nešto kao pravdu, a da ona to uopšte nije. Nedavno sam gledao dokumentarni film Maneken revolucije o Branku Iliću, mladom studentu prava iz 99. koji je jedan od osnivača i vođa Otpora. On je primio i MTV nagradu Free Your Mind u ime Otpora. A onda je nestao na deset godina… Imali smo priliku da gledamo sve njegove kolege – dvojica su otišla u Ameriku i tamo su napravili video igricu „Kako svrgavati diktatora“ na osnovu onoga kako je to Otpor radio, obogatili se i postali veliki i moćni. Srđa Popović je dobio ostrvo na upravljanje u kojem ima školu za demokratiju, Homen je državni sekretar u Ministarstvu pravde… svi su se nekako snašli… A, Branko Ilić se vratio u Arilje i tamo ne radi ništa.
Dve godine je bio u teškoj depresiji. Posle dvehiljadite, nakon deset godina, prvi put je ponovo došao u Beograd. I tad je snimljen dokumentarac o njemu. Bilo je strašno bolno… Razmišljao sam eto, kako je to nepravedno. Onda sam pokušao da sagledam stvari iz drugog ugla, pa sam pomislio – ma, jeste pravda. Možda bi nekom izgledalo da bi bilo pravedno da je on to naplatio, ali to bi onda bile izneverene ideje, iznevereni ideali, prodana duša… kao što su je svi drugi prodali. Ne isključujem uopšte sebe. Svi mi koji imamo bilo kakav uspeh, trgovali smo sa đavolom. Na ovaj ili onaj način, da se ne lažemo. Možda danas, u ovom i ovakvom svetu, biti neuspešan u odnosu na ono što se smatra uspehom, biti siromašan u odnosu na ono kako se zarađuje novac, ne biti pred očima javnosti u odnosu na to kakva je javnost zapravo je veliko postignuće i dobijena borba. Možda smo zamutili sopstveni pogled svim ovim senama i opsenama koje nas prate, pa nam se čini da je pravda kuća, kola i konto u banci, a zapravo je to u suštini naš veliki pad i naš potpis na paktu sa nekim đavolom. Mislim, svi smo mi pomalo Fausti.
Nakon kontraverzi i oprečnih mišljenja koje je izazvao i pre samog prikazivanja, film Parada Srđana Dragojevića počeo je bioskopski život, i to vrlo uspešno. Ne samo ovde, već i u regionu. Čini mi se da si na poseban, možda ličan, način doživeo i proživeo ovaj film…
Jesam. Prvo, rođen sam u zemlji koja se zvala Jugoslavija, u jednom društvu u kom se vaspitanje temeljilo na istinskim vrednostima. Učen sam da budem dobar, vredan, marljiv, pošten čovek. Ja sam ono – pravi pionir i omladinac. Onda je nestalo moje zemlje, nestalo je tog prostora, lepih reči ljudi za ljude, nestalo je braće, sestara, sve se suzilo, smanjilo… Došle su devedesete, a sa njima krize i nemaština… Počeli su da cvetaju amoral, neki sumnjivi poslovi, crne berze. Sve je nekako palo, a samim tim su se urušile i ljudskost i sloboda. To me je strašno bolelo. Znam da to društvo, moj narod, moja zemlja nekad nisu bili takvi. U Paradi sam imao priliku da govorim o tome kakvi smo to strašni ljudi postali i kakve posledice proističu iz toga. U najboljim godinama sam bio okružen ratom, praznim rafovima, prijatelji su mi odlazili, nestajali, sve se osipalo… A oni što su ostajali počeli su da se razbolevaju od raznih kancera, posle onog prokletog bombardovanja. Počelo je da se umire sa dvadeset i trideset godina, i život je postao strašan. U ovom gradu sam bio prisutan i kad je ubijen Bris Taton… Na isti način i ja umirem u filmu…
Je li namerno napravljena ta analogija – da u filmu stradaš na isti, tragičan način kao i Bris Taton u stvarnosti?
Sasvim slučajno. Tu se sreo život sa umetnošću. Nenamerno. Ovaj film mi veoma mnogo znači. Mislim da je izrazito vredan, važan i dobar. I to za sve zemlje, za sve ljude koji ga budu gledali. Ne samo za srpsko društvo. Pojavilo se nekoliko filmova (Šišanje, Tilva Roš, Sinema komunisto) koji govore o strašnoj eskalaciji nasilja koje je krenulo iz toga što je nasilje u našim glavama i dušama toliko, da je samo moralo da izbije. To ti je k'o sa mojim pantalonama. Negde je moralo da pukne. Mislim da smo uradili veliku i važnu stvar. Meni je ovaj film izrazito značajan i divan. Jedino eto, molio sam Dragojevića da u sledećem preživim. Jer, ovo mi je treći film koji sam radio sa njim, i u sva tri ginem. (Smeh) Tako da ne bi bilo loše da sledeći put ostanem živ.
Pomenuo si da si se u prethodnom periodu, kako kroz predstave, tako i kroz filmove, mnogo bavio slobodom. A, osećaš li se slobodnim privatno?
Ne… Ne osećam se slobodnim… Prvo, zavisim materijalno – imam kredit, imam auto, sad napokon i svoj stan. Sve ono što sam nekada smatrao slobodom i jurio da ga osvojim, nakon što sam osvojio, to mi je nametnulo neke nove okove. I sad sam rob vremena u kojem živim. Nemam osnovnu nezavisnost što je preduslov svake slobode. Ja sam materijalan čovek kao i svako drugi – živim u gradu i kupujem u prodavnici. Nemam svoju baštu, ne živim na planini u brvnari, bez struje, sa bunarskom vodom. Kad bih tako živeo možda bih bio malo slobodniji, ali opet bi to nosilo okove snega, ili leda koje ne mogu da očistim. Niko nije slobodan. Kad ti je presečena pupčana vrpca, taj vrisak je prvi i poslednji krik slobode. Život možeš da provedeš samo u traženju i ponekad, malom osvajanju slobode. Ali, nikad je ne možeš dosegnuti. Čak je i smrt, koja u izvesnom smislu može da bude oslobođenje, samo novi početak nekakvog novog ropstva, u smislu da ćeš se roditi kao nešto drugo, da će se tvoj duh negde drugde preseliti. Život možeš da provedeš u osvajanju slobode, ali nikad ne možeš da je osvojiš. Jer, kad bi sloboda bila osvojena, sama ta reč osvajanje znači da više nije sloboda. Mislim da je najveća sloboda koju možemo da postignemo, zapravo, sloboda izbora. Upravo ono o čemu smo pričali – da delujemo po savesti. Sloboda izbora da ne ubijem drugo biće, sloboda izbora da živim u čistom gradu itd. itd…
…Sloboda izbora da budeš ono što jesi, da izraziš svoj stav, mišljenje, da živiš onako kako želiš, ne ugrožavajući, naravno, druge, a da te pri tom nije strah kako će okolina na to da reaguje…
Pitanje je da li je to strah ili stid… Naučeni smo da živimo u stidu zbog nečega zbog čega, uopšte, ne bi trebalo da se stidimo. Recimo, da voliš zemlju u kojoj si se rodio, a koje više nema. Devedesete su nam nametnule da je to nešto zbog čega bi trebalo da te bude sram. Biti drugačije seksualno orijentisan – neko te naučio da je to stid i sram, iako je to pitanje ljubavi i onog biološkog u tebi. Tako si satkan biološki, nema tu izbora. Tako si rođen. Pripadati bilo kojoj veri, bilo kojoj naciji – ubačen si u to, nisi sam birao. Ali, mi smo stalno vaspitavani da se stidimo i taj strah zapravo ide od tog stida. Što je pogrešno. Mlad smo narod i mlada zemlja. Tek 200 godina. I tokom dva stoleća nemamo nikakav kontinuitet vrednovanja i poštovanja nekih vrednosti u kontinuitetu. Iz generacije u generaciju, iz dinastije u dinastiju smo svoje kraljeve ubijali, satirali kao da nikad nisu postojali. Uvek smo se delili na Partizan i Zvezdu, četnike i partizane, strejt i gej, desno i levo…
Sledeće će biti riđi i crni… i sve će to negde da trpi dok ne dođemo do toga da jedni neće imati uopšte vodu, a drugi će da piju samo srebrnu. Kad dođe taj trenutak, mislim da će to biti konačni početak kraja ove planete. Jer, više neće biti ravnoteže. S jedne strane, imaš ljude koji nemaju vodu, a sa druge strane nas koji otvorimo vodu pa nek’ teče dok se ne rashladi… Od stvorenja sveta, mora da se održi ravnoteža. Ti ne znaš šta je dobro, ako ne postoji zlo da ga sa njim upoređuješ. Jednoobraznost ne može da postoji. Stvari su promenjive. Tradicionalizam je ovde pogrešno shvaćen i jedna od onih reči koja je devalvirala u sopstvenom značenju zato što se izlizala od pogrešnog korišćenja. Svet se menja i ti moraš da pratiš te promene. One, najčešće, nisu nabolje, najčešće nas vode u nekakve sunovrate zato što su praćene materijalističkim svetom, a svet nije materijalistički ili nije samo to. Prosto, mora imati i vertikalu, pored te horizontale. To je opet pitanje ravnoteže.
Igraš i u Anđelininom filmu U zemlji krvi i meda. No, ovo ostvarenje je prethodno trebalo da se zove Bezimena ljubavna priča. Razjasni mi to oko naziva…
Bezimena ljubavna priča je originalni naziv tog scenarija. Ali, pre nego što sam krenuo da snimam Anđelinin film, radio sam Rođeni u Yu, predstavu koju je režirao Dino Mustafić. Jedne noći sedeo sam sa Dinom i razgovarali smo o tom filmu, i uopšte, o mom učešću u njemu. Tada mi je otkrio priču da Balkan, zapravo, znači med i krv. Bal je med, a balije su bili oni koji su sa Istoka donosili med u zapadni svet i trgovali njime. Kan znači krv. Tako da je ovo prostor meda i krvi. Balija, naziv koji su mnogi u prošlom ratu pežorativno koristili, u stvari, znači medonoša. Tu divnu priču sam posle ispričao Anđelini. Naravno to je na nju ostavilo snažan utisak, kao i na mene. Kao, uostalom i na sve druge koji su tu priču čuli. Nakon toga odlučila je da se film upravo tako zove. Jer tim nazivom, u isto vreme, možeš i da pravdaš i da objasniš neobjašnjivo, da shvatiš, al’, istovremeno, i da ne shvatiš stvari do kraja. Živeti na prostoru meda i krvi je isto kao da živiš između levog i desnog na žiletu, kao da polovinom svog srca mrzite, a drugom polovinom volite… to su sve nespojive stvari, sve skoro pa nemoguće stvari.
Gotovo da nije bilo novinara koji te nije pitao kakva je Anđa. Jesu li te
smorila takva pitanja?
Meni je to pitanje razumljivo s obzirom na to ko je Anđelina Džoli. Neko koga cela planeta zna. E sad živeti s nekim takvim, baviti se glumom ili umetnošću s njim, otvoriti dušu, provesti male, intimne, obične trenutke, tipa kad zajedno jedemo sendviče između snimanja… to znači… zaista… To kako sam te ljude upoznao, kako oni mene, ne umem i ne mogu da prenesem nekome. Mogu samo da kažem da li je premršava ili ne, mislim, ako to nekome nešto uopšte znači. Ali, nije to poenta našeg poznanstva. U tom smislu sam srećan i ponosan što znam i takve ljude. Iz vrlo jednostavnih razloga – toliko su moćni, bogati i uticajni, a to ne koriste na, na primer, na 70 sopstvenih automobila, nego na izgradnju kuća i škola po celom svetu. To mnogo cenim. Oni su, zaista, divni ljudi, obični i normalni. Pri tom, oboje divni glumci, vrlo požrtvovani roditelji, divni prijatelji. Da smo rođeni u nekoj drugoj postavci i poretku stvari, jedni pored drugih, verovatno bismo se vrlo lepo družili. S nekim, jednostavno, osetiš bliskost, a sa nekim ne. Sa njima sam to osetio. Naročito sa Anđelinom. Ona je jedno izuzetno biće.
Kako bi opisao svoju evoluciju od onoga “mislim, šta reći’ do ovoga sad?
Možda smo čak, prošli put kad smo ti i ja razgovarali, pominjali onaj biser… Ono što mi je moja profesorka Biljana Mašić jednom rekla – kad pesak uđe u školjku, on je žulja. Zbog toga školjka ispušta nešto što je pandan ljudskim suzama. To se zatim obmotava oko peska i tako nastaje biser… Mislim, šta reći, od onda do ovoga danas!? Mnogo me je stvari bolelo i žuljalo… Mnogo je, valjda, veliki biser u tome nastao… Pa, odrastao sam, sazreo… Negde sam i nazadovao, negde nisam.
Nazadovao!?
Znaš gde sam nazadovao – mislio sam da ću godinama postajati otvoreniji za svet sa sve više entuzijazma, vere, nade i ljubavi, a imam ga sve manje. A s druge strane, taj svet ozbiljnijeg dublje posmatram i promišljam i možda se više trudim da zaustavim to rapidno propadanje koje se svakog dana dešava oko mene. Mislim, svašta se desilo, a nije toliko mnogo godina prošlo. Od tog dana kad sam snimio prvi film sa Srđanom, do ovog poslednjeg, svašta se izdešavalo. Svašta se prošlo, i na ličnom planu, ali i na svim drugim poljima. A eto, ostade opet to – „mislim šta reći!?“. Možeš to da se zapitaš svaki dan. I dalje ostaje u karakteru našeg naroda ono – „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“, i dalje smo na prkosima, na barikadama, u granicama zato što smo, još uvek, nekakvi ratnici, i imamo zamišljene linije u svom mozgu koje ne možemo da preskočimo.
Odlično se snalaziš i u ulozi voditelja u zabavnoj emisiji Sve po spisku.
I tu pokazuješ svoju kreativnost, duhovitost, šarm. Zanimljiv koncept,
odlični gosti, emisija koja izmamljuje osmeh… Otkud ti u voditeljskim vodama?
Produkciji je dugo trebalo da me ubedi da to radim. Jer, prosto, nisam sebe video u tome. Osim toga, mislim da imamo divne voditelje koji to mogu odlično da rade. Onda su mi puštali japanske, nemačke i druge originale i objašnjavali da je njima potreban čovek koji će da donese sopstvenu energiju, brzinu, visprenost, poznavanje tematike, ljudi… neko ko može da reaguje bez scenarija. Jeste mi bio izazov, ali smo se dugo ubeđivali. Na kraju sam pristao. I moram da kažem da je to strašno zamoran i zahtevan posao. U tajmingu od 25 minuta, koliko to traje, moraš da budeš koncentrisan na šest potpuno različitih ljudi, njihovih karaktera, mogućih ispada, sreće, nesreće, raspoloženja, u svakom trenutku moraš da osetiš kad neko pada energetski da tada baš njega nešto pitaš. Pri tom, tokom jednog dana snimamo pet epizoda odjednom. Posle toga, samo želim vruću kupku, tišinu, mir i spavanje.
Kad i kako uglaviš to snimanje pored ovoliko drugih obaveza?
Molim sve svoje organizatore da međusobno komuniciraju. Tako da se oni međusobno ubeđuju, raspravljaju, trguju mojim vremenom, k'o na berzi. Na kraju me samo obaveste gde sam kad i ja sam od mesta do mesta nekako tu. Kad dođem do odmora onda moram da isključim telefone i pobegnem iz grada ili iz zemlje, bar na dva, tri dana. Drugačije ne mogu da se odmorim.
Vrlo si elokventan, načitan, produhovljen… Svaki razgovor sa tobom nosi neku dobru, kvalitetnu poruku. Koliko je to dar, a koliko rad na sebi?
Dara sigurno ima. Bez njega ne možeš da kreneš. Ali, mnogo sam radio na sebi da bih dovde došao. Međutim, i s ovim što sam sad nisam zadovoljan, i valjda nikad neću ni biti. I dobro je što je tako. Ali mnogo ima rada na usavršavanju, na koncentraciji, toleranciji, mišljenju, obrazovanju, korišćenju svojih resursa. Imao sami ih i ranije samo što sam ih koristio nekada previše, pa to postane opterećenje, pa sve ono što bi bila vrlina postane mana u nekom trenutku i nekako deluje kao da se mnogo praviš pametan, i da mnogo imaš ljubavi i razumevanja. I to može da opterećuje, kao i kad nemaš toga. Kako odrastaš, naučiš to da doziraš. Nikad nisam naučio da to dobro izmerim. Ono što me nekad plaši je zamka ovolike količine posla. Nekad ga imam toliko da ne napravim prostor ni svojim likovima, a ni sebi, da imamo unutrašnji život. Nekad igram više nego što ljude poznajem, više nego što sam istražio, što sam duboko ušao u to.
Sve su to zamke koje čovek mora na svom putu da savlađuje, da se sa njima bori. Mislim da je sad vreme da malo moram da prestanem da radim i da se ponovo posvetim sebi – obrazovanju, vaspitanju, privatnom životu, emotivnom, empirijskom životu. Moram ponovo da se uspostavim sa ljudima, okolinom, putovanjima. Prosto sam se ispraznio. Samo nešto crpim, crpim… Crpim to staro. Ti resursi se potroše. A moraš da ih obnavljaš. Moraš da napraviš prostor u sebi i da uživaš u tome. Sad sam na granici. Mislim da mi je sad trenutak da stanem i da odmorim. Da se malo ispunim svojim životom, a onda dogodine će opet biti vremena i materijala za vajati.
Jesi li konačno istetovirao mrava na članku?
Nisam. Obećao sam ti prošli put da ću uraditi, ali još uvek nisam. Ali, znaš šta – za sve mi u životu dođe vreme baš kako i kad treba. To je nekako uvek tako bilo. Tako da mislim da će se desiti taj trenutak kad bude trebalo. Isti slučaj je bio i sa Njujorkom. Pola planete sam obišao nikad nisam otišao u Njujork, ali sam uvek verovao da će doći trenutak kad baš bude trebalo da odem. I otišao sam… na sopstvenu premijeru. E tako će i mrav nekako da sačeka baš pravi trenutak za njega.
Zašto si krajem prošlog veka rovario po kontejneru?
Moj prvi honorar koji sam zaradio igrajući u jednom italijanskom filmu, bio je pohranjen u neku kovertu. I tu kovertu sam nehotično bacio sa ostalim đubretom u kontejner. To je bilo leto ‘99. Posle bombardovanja. Jedva smo preživljavali. Tada sam bacio, recimo, oko dve hiljade maraka. Tek uveče sam shvatio šta sam uradio, te sam morao da uđem u kontejner da vidim, da l’ su pare kojim slučajem još uvek tu. Naravno, nisu bile. Bio je samo koverat. Tako da sam nekome toliko ulepšao dan. Nema veze… Ceo život me je vodila ona filozofija iz filma Moje pesme, moji snovi – „kad bog negde zatvori vrata, uvek negde otvori prozor“. Tako da u životu moraš i da gubiš… Onda bolje da gubiš materijalne stvari. Dokle god su materijalne, one će se i nadomestiti.
Plašiš li se budućnosti?
Imam čudan odnos prema njoj. Recimo, nikad nisam sebe zamišljao kao starog čovek, niti sam sebe ikad tako video. Čak sam nekad pokušao da zamislim kako bi to izgledalo, ali ta slika je toliko nestvarna u mojoj glavi da ja zapravo ništa ne znam i ne planiram u budućnosti. To me nekad plaši. Jer pomislim – da l’ će je uopšte biti, ako toliko nemam sliku o njoj!? A s druge strane, pomislim – ma nije, nego je trenutak u kojem živim toliko intenzivan da nemam kad da se bavim nekakvom budućnošću. Plašim se svega na šta ne mogu da utičem. Ne razmišljam baš o budućnosti. Preintenzivna mi je sadašnjost.
Zašto želiš malu kamenu kuću u Istri?
E, pa – ako bih mogao da utičem na budućnost, onda bi se ta kućica odlično uklopila u neke moje želje. Volim grad, ali gradsko ludilo, impuls i tempo, to sve ide uz snagu mladosti. Mislim da ću, kad mi sve bude malo splasnulo, potonulo, želeti da imam malu kamenu kuću blizu mora, da imam svoju baštu, da mi dolaze prijatelji, da se odmaram… Mnogo sam u životu radio, i još ću mnogo raditi i veoma bi mi značilo da sebi obezbedim neki prostor gde ću jednom moći da se odmaram. Mada, čovek treba da ima svoju punoću i svoje fantastične godine. Godine samo za sebe… Ma biće i boljih i mlađih, i nek’ svako ima svoj prostor. Sad je nekako moj i ja ga i trošim.
Tekst je preuzet iz beogradskog magazina Status
Foto: Status