“Pa ja ne volim batine ali mislim da su korisne za decu.”
“Ja dobijam batine prutom i puno su jake.”
“Mene tuče mama i tuče me gde god stigne.”
I tako redom. Neko se nasmijao, neko je oćutao u zavisnosti od ličnog iskustva, uvida i emocionalne pismenosti.
Fizičko nasilje je sigurno jedan od najefikasnijih načina vaspitanja djece – ako efikasno znači da odrasli postignu neki svoj cilj.
Batine su brz način da dijete pojede šta ne želi, uradi ono što nije htjelo ili zaćuti i brzo ode na spavanje… Radeći sa roditeljima, a posmatrajući i sopstveno ponašanje u ulozi roditelja koje je daleko od savršenog, nameće se zaključak da postoje tri razloga fizičkog kažnjavanja djece, tri vrste porodica u kojima se fizičko kažnjavanje dešava.
Jedan je – batine iz nemoći.
Temperament, psihičko i fizičko stanje roditelja koji pokušava da izbalansira previše obaveza. To je roditelj koji nije u stanju da poštuje sopstvene potrebe kako treba i sporadično poseže za prutom u rijetkim situacijama. Takvi roditelji se poslije grizu i osjećaju ogromnu krivicu kada dignu ruku na dijete. To nije često ni mnogo (ako se to može uopšte mjeriti) više je na nivou ekscesa nego redovne situacije. Obično su to ljudi koji su svjesni da su pogriješili ali osjećaju ogroman stid da pričaju o tom zbog osjećaja neadekvatnosti i straha od osude. U razgovoru sa profesionalcem, jer nerijetko traže stručnu pomoć, obično se ogole tek nakon nekoliko razgovora. Pomoć traže jer se boje da “nisu uništili dijete”. Obično imaju osjećaj da su mogli više i bolje učiniti za dijete i da su podbacili kao roditelji.
Drugi je – batina je iz raja izašla.
To su roditelji koji šibu, šamar ili kajiš smatraju ravnopravnom vaspitnom metodom koliko i razgovor kojeg obično nema previše u ovakvim porodicima. Batine smatraju neophodnim kad se iscrpe ostale tehnike kao što su upozorenja ili prekršena porodična pravila. Batine se ne dešavaju na svakodnevnom nivou ali se itekako zna za njih. Ovi roditelji se bar naizgled ne grizu oko batina jer i onako posežu za njima “kad dijete baš pretjera”. Obično imaju toplinu prema djeci ali je pokazuju škrto, nespretno i ne mnogo. Pomoć obično traži popustiljiviji roditelj, najčešće majka. Smatraju da sa djetetom nešto nije u redu, da je “povuklo” na tetku, strica ili nekog iz porodice koji se ne uklapa u društvena očekivanja. Za ovakve roditelje je dragocjena psihoedukacija i dozvola da se osjećaju ranjivo. Najčešće su i sami odgajani vrlo strogo, nepopustiljivo i u duhu “starih vrijednosti”. Imaju sluha za promjene ali ima treba vremena i stručne podrške u kontinuitetu.
Treći je – batine iz moći.
Fizičko nasilje koji se dešava u disfukcionalnim porodicama. Tzv. Ja sam te rodio/la, ja ću te i ubiti. U porodicima gdje roditelj(i) imaju ozbiljnih psihičkih tegoba i u kojima je prisutno psihopatološko ponašanje, u kojima odnosi između roditelja kao partnera ne funkcionišu kako treba. Ove porodice imaju dvije krajnosti. Jedne su sa margine društva a druge su one kojima je itekako stalo do statusa u društvu. Obema je zajedničko da smatraju da im stručna pomoć ne treba i da su oni odgovorni za svoju djecu. Da psiholozi, socijalni radnici, psihoterapeuti, pedagozi, defektolozi, specijalni pedagozi, ljekari opšte prakse, pedijatri, nastavnici, profesori i ostali koji mogu imati doticaja sa njima –nemaju pojma, da pretjeruju i bezveze pričaju. To su ljudi koji smatraju da svijet treba da bude po njihovoj mjeri pa tako i njihova djeca. Kod ovih porodica djeca su pod najvećim rizikom, naročito u porodicama koje su situirane i u kojima, naizgled, djeca imaju sve što im treba.
Zašto sam ovo pobrojala? Da bismo i sami izašli iz kruga nasilja u koji dosta ljudi uđe kad se povede priča upravo o nasilju. Nerijetko ćete vidjeti goruće stavove kad se povede ova tema, a izgaranjem gubimo kompas. Stvari je potrebno staviti u kontekst i probati razumjeti zašto se dešavaju.
Ovaj video sa početka teksta je nastao prije četrdesetak godina. Mi smo ta djeca kojima su batine bile ok. Mi sada imamo svoju djecu.
Odsijecanje ili negiranje iskustva koje smo prošli neće pomoći. Da bismo vaspitali svoju djecu, ne smijemo zaboraviti vaspitati sebe.
Autor: CaraDara
Dajana Šipraga Zlojutro, psihoterapeutkinja, socijalna radnica i mama troje djece. Živi i radi u Banjaluci.
Ljubav prema pisanju i posao objedinjuje na Instagram i Fb profilu Caradara gdje se bavi temama mentalnog zdravlja i porodičnog života.
Ozbiljne teme voli začiniti dozim neozbiljnog.
Instagram – @caradara_
Facebook – @DaraCara