Sve što nismo mogli reći – drama između korijena i profita

Predstava „Sve što nismo mogli reći“ u režiji Slobodana Perišića i prema tekstu Marka Dukića donosi porodičnu dramu kao društvenu metaforu. Iza testamenta, iza komada zemlje i zidova stare kuće krije se cijeli svijet potisnutih emocija, iznevjerenih nada i praznine koju ostavlja moderni način života.
Ono što se na površini čini kao obična ostavinska rasprava u dubini postaje psihološko ratište između ljubavi i interesa, između doma i tržišta, između srca i ugovora.

Angelina – lik između bola i pohlepe
Angelina (Mirela Predojević) je žena čija je borba ispunjena unutrašnjim lomovima. Iako pokušava prodati očevu imovinu kako bi riješila svoje stambeno pitanje, iza te odluke krije se gorčina zbog očeve nebrige i osjećaj napuštenosti.
U njenom temperamentu ima strasti, ali i agresije. Ona je svađalica jer se bori protiv nepravde koja ju je u svojoj glavi sama oblikovala.
Kada se pojavljuje polubrat, isprva ga odbacuje, ali na pomen velike svote novca njene oči zasvijetle. To je trenutak u kojem gnjev postaje pohlepa.
U tom pogledu vidi se tragedija njenog lika – što dublje pokušava da se oslobodi bola, to više upada u sistem vrijednosti protiv kojeg se buni.

Dimitrije Jovanović – Angelinin brat iz Kanade
Ovaj Dimitrije (Dean Batoz) nosi težinu savjesti i nostalgije.
On je čovjek koji se u tuđini obogatio, ali izgubio smisao, i sada se vraća s iskrenom željom da sačuva dom, makar i simbolično.
Ipak, njegov povratak dolazi u trenutku sloma: ostaje bez firme u Kanadi, bez sigurnosti i bez podrške supruge Marte.
U njemu se vodi unutrašnji dijalog između glasa koji ga vuče kući i glasa žene koja ga gura ka ambiciji.
On je simbol onog dijela nas koji još vjeruje u povratak korijenima, ali ne zna kako da se u njih uklopi nakon što ih je jednom napustio.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Marta – lik lice zapadne iluzije
Marta (Katarina Rendić) je manifestacija materijalističkog duha.
Njen svijet su brendirane torbe, poslovni ručkovi i društvene stepenice.
Za nju je dom samo dekor, a ne svetinja.
U braku s Dimitrijem vidi projekat, a ne čovjeka, zato stalno nameće standarde koje on ne može da dostigne.
Njena hladna ljepota i kontrolisana mimika savršeno prikrivaju unutrašnju prazninu.
Marta je simbol one kulture koja vjeruje da se sreća može izgraditi kao karijera, na tuđoj zemlji i tuđim emocijama.

Polubrat Dimitrije – korporativni čovjek
Drugi Dimitrije (Marko Vukosav), polubrat koji se pojavljuje kao „nepoznati naslijednik“, unosi nemir i sumnju.
On nije došao da pomiri porodicu, već da je razbije, planski, u interesu kompanije koja želi preuzeti zemlju.
Njegov miran ton i odmjerene rečenice kriju ledenu proračunatost.
On predstavlja hladnu stranu modernog zapadnjačkog svijeta, onaj sloj društva u kojem su emocije smetnja, a moral prepreka.
U njegovom ponašanju nema empatije, samo strategije i interesi.
Zato je njegovo ime, isto kao i bratovo, ključni dualistički simbol predstave – dva Dimitrija, dva sistema vrijednosti: jedan čovjek koji osjeća i drugi koji izračunava.

Milan – slikar raspršenog duha
Milan (Darko Stojić) je Angelinin partner, boem i slikar, čovjek koji se oslanja na intuiciju više nego na razum.
On je svjedok dešavanja, ali i pasivni učesnik u Angelininom haosu.
Njegova uloga je dvostruka: on njoj pruža oslonac, ali istovremeno hrani njenu iluziju da sve može riješiti sama.
Njihov odnos zasnovan je na fizičkoj privlačnosti i navici, a ne na duhovnom razumijevanju.
U Milanovoj raspršenosti leži simbolički komentar o umjetniku u društvu koje je izgubilo smisao za ljepotu – on se više ne bori da oslika svijet, već da uopšte preživi u njemu.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Sudija – sistem koji ne čuje
Sudija (Srđan Knjeginjić) čita testament bez trunke emocije, umoran od svih procesa koji su mu prošli kroz ruke.
Njegov lik je personifikacija administrativnog svijeta koji mehanički sprovodi pravdu, ne shvatajući da pred sobom ima ljudske sudbine.
On ne razumije da se ovdje ne dijeli imovina, nego prošlost.
Njegova žurba da završi proces je metafora svijeta koji nema vremena da razumije, svijet koji guta administracija.

Simbolika scenografije – kuća kao teret i ogledalo
Scenografija predstave izuzetno je moćna.
Velika, gotovo monumentalna kuća na pozornici podsjeća na hram – mjesto koje je nekad značilo zajedništvo, a sada postaje simbol raspada.
U njenom središtu stoji maketa kuće, mala ali teška, gotovo nepodnošljiva za pomjeranje.
Ta maketa je materijalizovana savjest: mala po veličini, ali ogromna po težini koju nosi u svijesti likova.
Ona je i metafora nasljeđa koje nas pritišće, ali i ogledalo koje ne želimo da pogledamo.

„Sve što nismo mogli reći“ je predstava o dvostrukosti – o čovjeku koji istovremeno želi da sačuva i da proda, da pripada i da pobjegne.
Likovima dvojice Dimitrija sabrane su dvije civilizacije: jedna koja pamti miris zemlje i druga koja računa njen kvadratni metar.
Angelina, Marta, Milan i sudija samo su planete koje kruže oko tog središnjeg sukoba, svaka sa svojom istinom i iluzijom.
Predstava nas suočava s pitanjem koliko smo spremni da zaboravimo ono što jesmo zarad onoga što mislimo da bismo mogli biti.
Jer sve što nismo mogli reći, na kraju se sruči na nas kao kuća koja pod sopstvenom težinom više ne može da stoji.

Miroslav Stakić
Prijedor, 23. oktobar 2025.
Fotografija preuzeta sa FB stranice pozorišta Prijedor, autor Vanja Vlačina

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije