Nisam odavno vidio u Londonu, pa makar to bilo i u Cadoganu, da se neko bolje razumije sa nekim, ko Balašević i ova publika.
Prelijepo, vremešno, spiritualno zdanje Cadogan Hall na londonskom Sloan Squareu bilo je taman toliko da do posljednjeg mjesta bude popunjeno za koncert Đorđa Balaševića. Dakle, nekih hiljadu udobnih mjesta za četvorosatno druženje, po cijeni od 39 funti.
Balašević kantautor, Balašević stand-up komičar, Balašević imitator, Balašević pjesnik.
Jednu stvar znam sigurno – prije koncerta imao sam za njega barem stotinu pitanja manje nego poslije koncerta.
Otišao u pjesmu
Prvi i osnovni razlog je ovaj. Disciplina stand-up komedije na našim prostorima je najrazvijenija po skupštinama ili parlamentima.
Ovdje na Ostrvu ne bih umio prestati nabrajati ko je bolji: Bill Bailey, Sacha Baron Cohen, Sanjeev Bhaskar, Danny Bhoy, moj omiljeni “solista” liverpulskog naglaska John Bishop, Frankie Boyle, Jo Brand, Rob Brydon, Julian Clary, nedostignuti Škot Billy Connolly, Jack Dee, Iranac porijeklom Omid Djalili, Lee Evans, Ricky Gervais, Eddie Izzard, multikulturalna Shappi Khorsandi ili Johnny Vegas. Nigdje kraja.
Šta mi, onda, u tom izlogu, znači susret sa čovjekom iz našeg kraja, Đorđem Balaševićem.
Balašević je u kraljevski Cadogan, ne neki pub, krčmu ili domovinski gastarbajterski restoran, kakvih ima i po Londonu, u “stand-upu” donio: majku, oca, dedu, djecu, familiju, cuke avlijanere bez pedigrea i bez prenaglašavanja njihove istorijske uloge u poboljšanju naših depresivnih stanja u odbjeglištvu.
Balašević kaže: “Nemojte nama iz Ravnice pričati o depresiji. Mi kad bacimo pogled, on nam se ne vraća po dva meseca.”
Prije svega, donio je sa sobom u London sjećanje na familiju, sve naše familije, što, inače, usljed brzina kojim ovdje hodamo, blijedi.
Balašević je, ustvari, u Londonu na jednom muzičkom koncertu predstavljao svoju “Knjigu mog djetinjstva”, komedijski. Knjigu mnogi doživljavaju Tom Sojerovski, na naš način.
Možda je Cadogan očekivao nešto drugo, a iz publike se čulo “Pevaj više, bre!” Balašević je zastao i otišao u pjesmu da prekine nelagodu. Ne mogu prežaliti što nisam imao prilike da barem meni, privatno, završi tu prekinutu priču o dedi, Tomu i Jerryju. Onako vojvođanski, gdje, inače, sve ide sporije.
Gdje je samo nastala ta njegova dinamika kultivisanog, moćnog, bogatog, razumljivog, mog jezika. Tužno sam se, dakle, pretvarao godinama da isto tako dobro razumijem i Billyja Connollyja.
Sve sam ga, tog Balaševića, sa mojim godištem pedeset i treće, razumio; svaku riječ, jer nijednu nije ponovio, svaka je bila nova, brižno pripremana, kroz ko zna koliko sati stajanja i izgovaranja teksta “pred ogledalom”. A to su njegove riječi, da ogledalo ne voli:
“Ja nisam bio lep ni kad je trebalo da budem.”
Dakle, Balašević, neponovljivi skladatelj dobrote i ljubavi, za kog se možda nikad ne bi ni čulo da ne bi onog “U razdeljak te ljubim”, pretenduje u svojim šezdesetim i na književnička priznanja. Veli:
“Moraće da mi daju ulicu u Novom Sadu. Najmanje onu što izbija na glavnu.”
Svoju muzičku, malu londonsku bajku, počeo je sa “Fina, lagana stvar”, da bi potom i muzički, ne samo retorički, uz klavijaturu Saše Dujkovića, koji ga prati desetljećima, išao po plišu naših uspomena sa “Neki novi klinci”, “O Vasi Ladačkom”. Završnica je neumitno bila pjesnička, sjenarska, niko nije odlazio, što ga je natjeralo da kaže:
“Sudeći prema vama, kako me pratite, ja uopšte i nisam loš.”
Od njegovog europskog promotera Igora Kubata, jer su ovdje u London došli nakon Ciriha, zamoljen sam da ne govorim sa Balaševićem o politici. Balašević se zadržao na žalu što taj divni Prvi maj nismo spojili sa 29. novembrom. Naradili bi to, kaže, samo da nam je ostala ona “Stara firma”.
Misao za kraj
Nisam odavno vidio u Londonu, pa makar to bilo i u Cadoganu, da se neko bolje razumije sa nekim kao Balašević i ova publika. Vjerujem da je njena srž bila ispod godišta kantautora. Bilo je i mnoštvo takozvanog našeg mladog svijeta, rođenog po svijetu, pa i u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji sve Balaševićevo i nisu “pokupili”.
On mi reče da se ne osjeća starim sve do tog prokletog ogledala. Ustvari, samo ponekad se hvata u koštac sa mislima poput ove, kojom zatvaram njegovo londonsko gostovanje.
“Izmislili su hiljadu načina da vreme prođe, a nijedan jedini da se zaustavi… Što se mene tiče, više i ne moraju da rade na tome. Ovo baš i nisu neka vremena za zaustavljanje.”
Preuzeto sa bloga Al Džazire