Na festival pod otvorenim nebom, u čuvenom Grčkom teatru u Taormini, na Siciliji, ove godine došao je i proslavljeni američki reditelj Oliver Stoun. Prikazao je film „Aleksandar – završni rez“, a domaćini su mu, na svečanoj ceremoniji predali uglednu nagradu „Taormine“ za dosadašnji doprinos filmskoj umetnosti.
Sa trostrukim dobitnikom Oskara (dva je dobio za režiju – “Vod“ i „Rođen 4. jula“, a jedan za scenario – „Ponoćni ekspres“),čiji se filmovi bave provokativnim i aktuelnim temama, razgovor smo vodili na terasi uglednog hotela „Timeo“, sa koga se pruža uzbudljiv pogled na Jonsko more. Raspoložen da odgovori na svako pitanje, Ston otkriva kako se dogodilo da se celu deceniju bavi filmom „Aleksandar“, da ga čak tri puta nanovo montira:
Prva verzija „Aleksandra“ (koji je bio izuzetno skup za nezavisnu produkciju, koštao je čak 155 miliona dolara i trajao 174 minuta), pojavila se u veoma nezgodnom trenutku, 2004.godine, kada se Džordž Buš obreo u Iraku. To je izazvalo vrlo nesrećna i površna poređenja i samo štetilo filmu i idejama koje sam želeo da afirmišem. Uprkos velikim ulaganjima, i po mom mišljenju kvalitetnoj glumačkoj ekipi, film nije ispao kako sam želeo. Jako je loše prošao na bioskopskim blagajnama, mada se našao među 20 najprofitabilnijih filmova te godine. Mnogi su se žestoko okomili na film. Užasno sam se osećao, jer sam se „Aleksandrom“ dugo bavio i ovu uzbudljivu priču o njemu smatrao vrednom pažnje široke publike. Moji producenti su zato naredne godine izdali na DVD-u premontiranu verziju „Aleksandar – rediteljski rez“. Bila je nešto kraća, trajala je 167 minuta, mada ni sa njom nisam bio mnogo zadovoljan. Konačno mi je pružena šansa 2007. da revidiram ceo materijal, čiju smo premontiranu, treću verziju od 214 minuta, prikazali i ovde u Grčkom teatru.
Da li je ovo što se videlo zaista „završni rez“ kada je „Aleksandar“ u pitanju?
U neku ruku sam doterao scenario, time što sam, u već snimljenom materijalu o ovom veoma komplikovanom i strašnom vladaru, potražio odgovore na pitanja koja su u ranijim verzijama ostala nedovoljno dramski izražena. Ovde smo uspostavili bolji odnos između ličnog Aleksandrovog sveta i onoga kojim je bio okružen. U neku ruku ovo je i efektan akcioni film. Divim se Aleksandru, u kome ponekad vidim samog sebe. Grčki heroj koji ide na Istok, da bi doneo nešto Zapadu. Njegov osećaj za preživljavanje, koegzistenciju različitih sredina i snaga da istraje na svome putu, uprkos brojnim problemima, deluju univerzalno i u sadašnjim odnosima Istoka i Zapada. Nažalost, hrišćani nisu mnogo voleli Aleksandra. Oni su uništili i najveći deo literature o njemu. Većina stvari koje znamo o njemu dolazi iz istočnjačkih izvora. Dramatična je i istina da se nikada nije vratio u svoju domovinu i da je, iako je bio okružen brojnim helenskim filozofima i umnim ljudima, do kraja ostao privržen idejama istočnjačkih filozofija. Ovo je veoma poučno i u današnjim turbuletnim političkim vremenima. Iskreno se nadam da je ovo moja konačna verzija „Aleksandra“, koja je i od publike i od kritike bolje primljena. Mada, kada sam ovde u Taormini sa publikom ponovo pogledao film, u nekim trenucima sam pomislio da bi još neka intervencija bila korisna. Od Aleksandra možemo mnogo da naučimo.
U većini svojih filmova, direktno ili indirektno, bavite se temama koje imaju političku konotaciju…
Politika stvara konfuziju kod većine građana u svetu. Mislim da u sadašnjim producentskim uslovima u Americi nije moguć pravi politički film. Zato se trudim da pravim filmove na aktuelne političke teme, koji su zabavni i intrigantni. Sklon sam dramskom istraživanju situacija u kojima se nalaze pojedinci i nacija iz koje potičem. Nekada govorim u ekstremnom tonu, ali kao građanin. To ne utiče na moj kreativni rad. Obaveza je filmskih umetnika da ne snimaju filmove mržnje, da ne pozivaju da nekoga ubijete po političkoj, rasnoj ili verskoj osnovi. Moraju postojati granice koje ne treba prelaziti.
Snimili ste filmove čak o trojici američkih predsednika.Hteli vi to ili ne, vaši filmovi nose jasne političke poruke..
„DŽFK“ je sjajno prošao. Film je izazvao pravi šok u javnosti. Šteta što je došao dosta odocnelo, mada je probudio mnoge polemike o nekim bitnim pitanjima u američkom društvu. Čitav kreativni tim se bavio ozbiljnim istraživanjima povodom atentata u Dalasu, pa je napravljen i svojevrstan pomak od zvanične verzije smrti Džona Kenedija. Zato se podiglo dosta prašine. Istina nije rado dočekana, jer isti interesi i danas postoje. I dalje moram da branim film, jer mislim da je DžFK bio ubijen zbog toga što je nameravao da krene putem miroljubive koegzistencije. To je bilo u interesu naše nacije, ali ne i vojnih krugova i vojne industrije. Njihove „ratne“ interese je zaštitio Lindon Džonson. A na tom putu su ostali kasnije i Nikson i Džordž Buš, o kojima sam, takođe, snimio filmove.
Ali, na tom putu ste se i sami našli kada ste kao vojnik bili u Vijetnamu, gde ste dvaputa ranjeni, a potom i odlikovani Bronzanom zvezdom. Da li su iskustva iz rata uticala na vas kao umetnika?
Kao mlad čovek bavio sam se svim i svačim. Bio sam taksista, prodavac, mornar, čak sam napisao i roman od hiljadu stranica, koji niko nije hteo da objavi. Kada sam otišao u Vijetnam kao vojnik, dao sam sebi reč da nikada više neću ništa napisati. Tamo je stalno lila kiša, bili smo uvek skroz mokri. Nije bilo lako u džungli, ali sam se tamo zainteresovao za kameru u želji da zabeležim ono što se tamo događalo. Po povratku sam otišao u filmsku školu, a pisanjem sam nastavio da se bavim radeći scenarije. Politika je dosta dramatično uticala na moj život. Neke od svojih ratnih uspomena iz Vijetnama preneo sam u filmove „Vod“ i „Rođen 4. jula“. U filmovima se, ipak, više bavim aktuelnim temama, jer želim da iskažem svoje kritičko mišljenje, kao građanin i umetnik. Svestan sam da ne mogu da menjam politiku svoje zemlje, ali smatram da je neophodno da iskažem i argumentujem svoj stav.
Neizrečena istorija
Upravo sam završio dokumentarnu TV seriju „Neizrečena istorija SAD“, na kojoj sam radio tri-četiri godine. Potrudio sam se da na zabavan način približim istoriju mladim ljudima, pogotovo one stvari koje se kriju u našoj istoriji. Ono što im se nudi je zapravo – pranje mozga. Amerika je veoma zatvoreno društvo. Smatramo se slobodnim društvom, a nismo dobro informisani ni o svojoj istoriji. Dominira svesna manipulacija, u kojoj sebe uvek vidimo kao „dobre momke“. To jednostavno nije tačno. Ova serija će pokrenuti razmišljanja o onome što smo činili u proteklim decenijama. Otvoriće oči mnogim mladim ljudima pred kojima stoji budućnost i odgovornost da nešto promene.
Tekst je preuzet iz Večenjih novosti