Raspadom bivše Jugoslavije raspalo se i zajedničko viđenje povijesti temeljeno na veličanju druga Tita, herojstvu pripadnika narodnooslobodilačke borbe i ljubavi između bratskih naroda. Tako su devedesete u atmosferi krvavih ratova sa sobom donijele nove nacionalne udžbenike povijesti, koji su, baš kao i oni iz doba bratstva i jedinstva, poslužili samo jednom – legitimaciji novonastalih povijesnih prilika. Unatoč tome što su se s promjenom političkog ozračja unutar posljednjih dvadeset godina mijenjali i nastavni sadržaji, oni su i dalje ostali izraz težnji vladajućih elita da kreiraju povijest u skladu sa svojim potrebama. Tu tezu na primjeru Srbije, zemlje koja je sve do prošle godine imala državni monopol nad izdavanjem udžbenika povijesti, potvrdila je povjesničarka dr. Dubravka Stojanović čija je analiza udžbenika zadnjih razreda osnovne i srednje škole objavljena u zborniku “Kultura sjećanja”. U razgovoru za H-Alter, Stojanović objašnjava važnost povijesti u formiranju svijesti naroda, ulogu mainstream medija u održavanju statusa quo, važnost nastavnih materijala koji se temelje na konceptu multiperspektivnosti te ulogu hrvatskih i srpskih političara i udruga civilnog društva u poboljšanju odnosa između dviju država.
U svim zemljama bivše Jugoslavije zajedno s promjenama političkih opcija mijenjao se i dio sadržaja školskih udžbenika, a ponajprije onih povijesnih. Zašto je baš nastava povijesti tako važna u formiranju svijesti različitih generacija?
Pogrešno shvatanje nacionalne istorije osnova je nacionalnog bića. To je još 1882. godine rekao poznati francuski sociolog Ernst Renan u jednoj od prvih naučnih studija nacije. Tumačenje istorije se i dalje razume kao presudno za kreiranje nacionalnog identiteta, a nastava istorije se doživljava, bar u Jugoistočnoj Evropi, kao neka vrsta predvojničke obuke, kao stalna priprema borbene gotovosti za rat koji može naići. Zato je potrebno preko nastave istorije identifikovati večne neprijatelje, izgraditi sliku mrskog “drugog” prema kome mi ispadamo bolji nego što jesmo, napraviti jednu paranoičnu sliku prošlosti u kojoj su svi uvek bili protiv nas, jedinstveni u nameri da nas unište; dok smo mi ispravni, naivni i oni koji su zahvaljujući svojim vrlinama herojski preživljavali sve izazove. Dok god postoji takav odnos prema istoriji i dok god ona služi kao “špajz” za mitove potrebne današnjoj politici, nastava istorije neće biti modernizovana i neće moći da služi razvoju veština, kritičkog mišljenja i analizi. Ona će ostati jedna neupitna istina o kojoj nema diskusije, što je temelj svih autoritarnih društava.
Kako objašnjavate činjenicu da ideja o navodno demokratskom i otvorenom društvu nakon političkih promjena 2000. godine ipak nije imala velikog utjecaja na školski program i proizvodnju udžbenika?
Upravo zbog toga što se radilo o ograničenim demokratizacijama koje nisu dovele u pitanje autoritarne pretpostavke i prethodno nasleđene tradicionalne političke kulture. Ti su temelji sistema ostavljeni netaknuti, između ostalog, i zbog toga što omogućavaju lakše vladanje i manipulaciju masama. To je kao kad ne dozvoljavate deci da odrastu, već ih držite u jednoj fazi nezrelosti. Obrazovanje za demokratiju naše vlasti doživljavaju kao sopstvenu ugroženost.
No za razliku od ostalih bivših jugoslavenskih republika u koje su sredinom devedesetih uvedeni paralelni udžbenici s umanjenom nacionalističkom retorikom, u Srbiji je sve do ove školske godine postojao samo jedan udžbenik za svaki razred čime je dodatno omogućena indoktrinacija mladih generacija.
Zadnja školska godina počela je s novim udžbenicima jer je usvojen zakon koji je to omogućio. Za mene je presudan podatak da je prošlo deset godina od Miloševićevog odlaska, a da se monopol Zavoda za izdavanje udžbenika čuvao sve do sad. To potvrđuje tezu s početka ovog razgovora o značaju kontrole i monopola nad “istorijskom istinom”.
Za udžbenike s prostora bivše SFRJ uvijek je bilo karakteristično da se povijest prikazuje kao proizvod djelovanja heroja umjesto čitavih procesa. Kolikog je to utjecaja imalo sve ove godine na kreaciju suvremene političke realnosti?
To je veoma važna filozofija istorije i to je način na koji se ovde razume prošlost, ali i sadašnjost. To je i deo te autoritarne političke kulture koja đake ne uči odgovornosti, već tome da je istorija neki fatum, sudbina koja nas tako iz čista mira zadesi. Zato se često kaže: onda je došao rat ili desile su se sankcije. Pa kako to? Pa neko je to organizovao, neko je doneo te odluke, neko treba da snosi odgovornost. Kad postavite vodeće ličnosti u prvi plan, onda dodatno držite svoje društvo u fazi puberteta jer širite svest o tome da ono nije odgovorno, već da sve možemo svaliti na jednog čoveka. U takvom viđenju prošlosti treba tražiti i osnovu za političke obračune koji se završavaju atentatima što je deo naše prošlosti, a proizlazi iz uverenja da će se tako zaustaviti procesi što je vrlo neozbiljno shvatanje prošlosti i sadašnjosti.
Koliko su takvi udžbenici, kao i cijeli obrazovni sistem, odgovorni za rezultate istraživanja u okviru projekta Novosti iz prošlosti koji svjedoče snažnom etnocentrizmu ispitanika, ali i popriličnom nepoznavanju povijesti vlastite države?
Da, to je bilo zanimljivo istraživanje u kome smo građane Srbije pitali o istoriji. Napravili smo upitnik od 120 pitanja koja nisu bila klasičan test, već naš pokušaj da shvatimo koja vrsta neznanja vlada u javnosti, koji su slojevi predrasuda naneti na ono što je sigurno naučeno još u osnovnoj školi. Pokazalo se da je etnocentrizam veoma jak i da se većina svetskih ili evropskih događaja vidi samo iz sopstvene vizure. Pored toga videla se jasno stvorena slika o sebi kao najstarijem i najvećem narodu regiona, dok je poznavanje drugih veoma slabo. Ono što je sigurno bilo naučeno, sad je zaboravljeno da bi se prilagodilo potrebnoj slici o sebi i drugima. S takvom vrstom istorijske svesti se također lakše vlada, ali se i lakše proizvode konflikti sa susednim narodima.
Koliko održavanju ili promjeni takve situacije pomažu srpski mainstream mediji?
Mediji se mnogo bave istorijom upravo zbog njenog značaja u formiranju nacionalne svesti. Utvrdili smo da je slika koju građani imaju o prošlosti upravo ona koju su napravili mediji, a ne ona koju su naučili u školi. To je pitanje i za medije, ali i za Ministarstvo prosvete.
Centar za demokraciju i pomirenje pokrenuo je izradu dopunskih nastavnih materijala za nastavu povijesti utemeljenih na konceptu multiperspektivnosti koji su zamišljene tako da objedine potpuno različite poglede na povijest jedanaest naroda Jugoistočne Europe. Za razliku od nekih zemlja, u Srbiji je unatoč kritikama ipak objavljeno izdanje čija ste vi urednica. Što je najviše zasmetalo kritičare?
Knjige su izašle na osam jezika regiona i objavljene su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, Albaniji, Grčkoj i na turskom delu Kipra. Nisu izašle samo u zemljama koje su članice Evropske unije koje ne mogu doći do nekih fondova koji su omogućili objavljivanje u navedenim zemljama. Kritike su bile u svim zemljama, ali su se sve svodile na isto – “mi” smo najgore prošli, “nas” ima najmanje, “mi” smo zapostavljeni. To je veoma tipično za susret predstavnika akademske zajednice sa kritičkom i komparativnom istoriografijom. Poređenje svima teško pada i svi samo vide sebe kao stranu koja je loše prošla, što je u skladu sa etnocentrizmom o kome smo pričale. Napisala sam jedan tekst u kome sam poredila reakcije od Hrvatske do Grčke – pokazalo se da se svode na istu matricu.
Mogu li udžbenici temeljeni na multiperspektivnosti biti kontraproduktivni budući da zbog usklađivanja događaja ponekad može doći do svojevrsne cenzure sadržaja?
U tim knjigama nismo usklađivali događaje. Naprotiv, kroz multiperspektivni prikaz smo baš dali viđenja svih zainteresovanih strana i time pokrenuli diskusiju. Naime, istorijske situacije toliko se različito vide u zemljama regiona da smo ponudili upravo te različite predstave, stavili ih jedne uz druge i pokušali da nastavu istorije podstaknemo u pravcu dijaloga, a ne jedne zadate istine. Jasno je zbog čega je to shvaćeno kao subverzija. To oduzima ključnu ciglu u zgradi koja počiva na ideji o jednoj istini.
Prilikom prošlogodišnjeg boravka predsjednika Tadića u Hrvatskoj mediji su prenijeli njegovu izjavu kako bi bilo idealno kada bi i Srbi i Hrvati imali zajednički udžbenik povijesti ili barem koje identično poglavlje. Mislite li da je to ostvarivo u skorijoj budućnosti?
Mislim da nije i da nije ni potrebno tome težiti. I Evropa je to probala, pa nije išlo. Danas postoji francusko-nemački udžbenik, ali se on odnosi samo na nesporni period istorije posle 1945. godine. Svaki pokušaj da se napravi zajednički udžbenik je pokušaj da se dođe do jednog tumačenja, a ono ne može biti prihvatljivo za drugu stranu. Zbog toga je to “veštački put” i može samo biti nametnut. A time je poenta već promašena. Zato smo se mi i odlučili na prikazivanje razlika, a ne na traženje jedne linije.
Smatrate li da pomirljive poruke i učestali sastanci predsjednika Josipovića i Tadića zaista mogu doprinijeti poboljšanju odnosa između dviju zemalja, pogotovo ako u obzir uzmemo atmosferu koja je zavladala po izricanju haaških presuda?
Apsolutno. Na tome su godinama radila samo nevladina udruženja. Krajnje je vreme da to urade države, i to dva predsednika dobro razumeju. I atmosfera koja je nastala u Hrvatskoj lakše će se prevazići ako se o tome govori.
Kako ste spomenuli, poboljšanje na tom planu konstantno pokušavaju ostvariti udruge civilnog društva. Trenutno svjedočimo skupljanju potpisa koalicije za REKOM čiji je krajnji cilj ostvarivanje regionalne Komisije za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina. Vjerujete li u uspjeh te kampanje?
Ne znam da li će ona uspeti, čemu se nadam, ali znam da je strahovito važna. Čak i ako ne uspe, mora se početi. Ako i propadne, nastaviće neko drugi. To se pitanje moglo rašiti popisom stanovništva 2001. godine, ali su i Hrvatska i Srbija odbile da taj popis urade po nekim principima statistike koja bi tačno utvrdila žrtve. Svima je draže manipulisati žrtvama, nego im stvarno izraziti poštovanje.
U knjizi Ulje na vodi navodite kako ste sve do istraživanja izvora za knjigu Kaldrma i asfalt zastupali stav da je u 19. stoljeću modernizacija Srbije sporo tekla jer elita nije imala snage da pokrene nerazvijeno i patrijarhalno društvo te da ste uvidom u dokumente došli do zaključa da je elita bila ta koja je u odbrani svog monopola konstantno zauzdavala razvoj društva. Koliko je taj zaključak primjenjiv na suvremeno doba?
Apsolutno je primenjiv. To možemo videti iz sporosti kojom se usvajaju zakoni i pravila koja su neophodna za približavanje Srbije Evropi. Ta sporost je neshvatljiva ako se ne upitamo da li elita zaista to želi. Moja je teza da su se evropske integracije kočile i u 19. i u 20. veku upravo da bi se lakše vladalo u zaostalom, slabo obrazovanom i autoritranom političkom kulturom zakovanom društvu.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org